Volim te, MAJA PREDMERSKI


O VOLIM TE

Igor Rogina, urednik:

Pisati o zbirci pjesama Maje Predmerski, VOLIM TE i ovoga puta mislim započeti s osobnog stajališta.

Moram reći kako mi je pomalo, možda je krivi izbor riječi ali, nekako nelagodno bilo uređivati ovu knjigu i nakon što sam je zaokružio i s lektoricom Biljanom Jukić ne-koliko puta pročešljao, a osim tehničkim, pravopisnim, gramatičkim, metričkim i inim elementima, bavili smo se i onim drugim, neopipljivijim, a opet nužnim inter-vencijama kojima smo po ovom štivu, uz sve njegove kvalitete i autoričin talent, nadam se, razbacali još i sjeme one, reći ću: magije i čarolije kojom se napijamo iz te poezije. Izvirala je sve to i iz Majinog predlo-ška, no mnogi su je razlozi sputavali da još tiše i osim kao Žena-Majka – ONA – i kao PJESNIKINJA pogle-da i suoči se sa svim što je napisala.

Ne znam kako se osjećala Biljana, ali moj osjećaj nelagode se ni dalje nije gubio.

U svojem su se počelu, kada su pjesme stigle, prilično razlikovale. I estetski, ali i u količini teksta.

Na osobnoj razini jedne profesionalne deformacije koju posjedujem, moram reći: možda zbog autori-čine profesije (ili  njezine profesionalne deformacije, 😉 hm), možda zbog tradicionalnog obrazovanja ili ne znam kojeg razloga, pjesme su obilovale nelošom, ali prečestom uporabom arhaičnog (pjesničkog) izražaja, svojstvenog ranijoj hrvatskoj, a i drugim književnostima. Tekst je obilovao inverzijom i podvla-čenjem osjećaja koji je u pjesmi već ugođen… – što sve možemo pripisati i spomenutoj karakteristici uči-teljica, jer učiteljica hrvatskog jezika, kako bi drukčije i bilo, sa svojim đacima analizira pjesme mnogih pjesnika i Maja ih je, kao ambiciozan pedagog, kroz svoje skoro dvadesetogodišnje iskustvo, na mnoge načine i s desecima generacija učenika analizirala…

Urediti prvu knjigu nekome, tko ti je povjerio nešto svoje najosobnije, znao sam da je teško i da svako moje, u prvom redu, rezanje, bit će i stvarno rezanje Maje od njezinih rečenica. Kako li se tek ona osje-ćala, dok je čitala ono što izgleda kao da i nije sama napisala?!

Zbog osjetljivosti opisanoga, kako sam rekao, radeći na knjizi, pomoć mi je bila, inače ni malo zahvalna ni kooperativna suradnica, vrlo nesklo-na timskom radu, preglasna, energična i još ose-bujnija od svega opisanoga, lektorica koja se u ovom poslu učinila  korisnim i pametnim izbo-rom. Uz to što je Biljana profesorica hrvatskoga jezika po struci, pjesme je cenzurirala i kao ŽENA koja ipak drukčijim okom vidi ono što sam gle-dao. Uz sve Maja i Biljana su godinama bile kolegice iz zajedničke zbornice i najbolje prijateljice.

Zadatak je teži i što je ovo Majina prva zbirka, iz osobnog iskustva znam, kakav sam bio kada sam obja-vljivao prvu zbirku i kako su pisci uz svoje prve zapise u početku iznimno vezani i po svojoj pjesničkoj prirodi sve što ima ikakve sličnosti s njihovim malim tekstualnim proizvodima shvaćaju prilično ozbiljno! – …da im sad dođe tu neki i pola promijeni, a drugu polovicu izbaci…

Još nismo jedno drugom (Maja i ja) se ispričali do tančina o svemu.

No, svakako je nužno bilo odvojiti lijepo i nasušno… To svakako. I autorica se složila…

I dalje me prolazi taj trenutak neugode, premda je sad već poodmaklo dana, otkako sam Maji dao moju ili našu verziju njezine zbirke pjesama…

Raščlanujući, nadalje, VOLIM TE na prostije faktore je zahvalan posao. Zbirka je isprepletena  kratkim opisnim i osjećajnim vlatima osobnih i svakodnevnih pitanja i zahvala,  na čije je fino tkanje palo inje od ženske osjetilnosti, prenešene u baršunu bijelih krila.

Osječka pjesnikinja Maja Predmerski u zbirci VOLIM TE, iako čezne da vrate nju njoj, nudi nam tri isječka sebe: onu koja je sama u sebi, ona koja je u odnosu s njim i treću dimenziju proteže u svojem odnosu prema djetetu. Svojem ili onom kojem je učiteljica. Svejedno je. Ona se divi toj čistoći

Majka izabire ognjišne motive, tako i Predmerski – MAJKA u sva tri dijela zbirke, kao i ŽENA, željna – možemo susreti kako rabi pojam KUĆE kao sveopće zaštite. Prave kuće, od cigala, ali i one metaforične.

Ona je krhka i nježna pjesnikinja. Premda, želi biti hrabra i smjela   ŽENA.       I kao jedna i kao druga, i javno i tajno, i usmeno i pisano i neizgovoreno, čezne se osjetiti zaštićenom u punokrvnom značenju te riječi. I čini joj se kako je za to ognjište, što su oko njega strogim poretkom ozidane cigle, potreban i muškarac, a ta joj građa nedostaje. I skoro kroz cijelu knjigu ona stvara svojeg muškarca. Modelira ga obrisima. Ne opisuje ni njegove vrline ni mane. Kao da se podrazumijevaju, često ga idealizira, a najsvjesnija je kako ga, bez obzira na sve pjesničke slobode kojima se bez bojazni može prepustiti i u kojima se smije izgubiti, često nema prisutnog ni u kojoj di-menziji i samo je njezina pjesnička utopija. Taj doticaj s filozofičnošću auto-ričinu poeziju povezuje s točkama esencije i bitka, kao i uvijek i kod svakog kad je nutrina na jelovniku, u kratkim notama u kojima je više pitanja s ma-nje tvrđih odgovora, gdje i neočekivano, ne u nedostatku onoga što bi re-kla, nego i u potrebi onoga što bi  mogla čuti i zamisliti kako čuje, čitatelju dozvoljava da odgovori i sam na poneka, ne samo, autoričina, nego i vlastita pitanja…