Vijenac, Pohvala izgubljenosti, K. Bagić – kritika

Vijenac 524 naslovna_largePohvala izgubljenosti

Krešimir Bagić

Dunđerović običnu priču nastoji mistificirati bjelinama i izostavljanjem…

Suvremeni je čitatelj poezije nerijetko suočen s pitanjima poput: Što neki iskaz čini pjesmom?  Ima li u prirodi samoga govora nešto ekskluzivno lirsko? Jamči li pjesničkost formalna razdioba teksta ili je pojedini iskaz dovoljno samo postaviti u lirski kontekst? S takvim smo pitanjima uvijek na početku. Što god kazali, naši će odgovori biti trenutačni, privremeni, bitno uvjetovani prigodom u kojoj ih postavljamo. Kada smo pak suočeni s pjesmom u prozi, dvojbe se samo umnažaju pa nam izmiče i ono malo izvjesnosti oko koje smo se uspijevali složiti. Pjesma u prozi je hibrid, „žanr koji ne želi biti žanr“ (J. Monroe), ona u lirski prostor uvodi govornu raznolikost susrećući se među ostalim s aforizmom, maksimom, zagonetkom, anegdotom, novelom, crticom, esejem, glosom, putopisnom bilješkom i sl. Koristeći se navedenim oblicima ona ih transformira tako što u njih uvodi lirsku napetost na ritmičkoj, leksičkoj, kompozicijskoj ili tematskoj razini.

Hrvatska tradicija pjesme u prozi, koja seže sve do Iskrica (1884) Nikole Tomassea i Lišća(1887) Frana Mažuranića, stalno se bogati novim knjigama i autorskim pristupima. U recentnom lirskom pejzažu pjesma u prozi relativno je česta pojava. Pišu je autori svih generacija – od klasičnoga Danijela Dragojevića preko Adriane Škunca i Gordane Benić do Branislava Oblučara ili Ane Brnardić. Ovom ću prilikom zastati kod zadnjih izdanaka tog žanra – zbirake Maja & Vuneni Tihomira Dunđerovića…

Jedan redak, jedna pjesma!?

Tihomir Dunđerović (1971) prije Maje & Vunenog objavio je pjesničku knjigu Psiho, ptice(2005). U bilješci o piscu doznajemo da je riječ o osječkom profesoru književnosti i knjižničaru. Potkraj bilješke Dunđerović je predstavljen i kao opušten čovjek raznorodnih artističkih interesa: „Izlagao skulpture, objekte i instalacije te izvodio performanse u Đakovu, Osijeku, Zagrebu i Novom Vinodolskom. Svirao bubnjeve i udaraljke u grupama:Perspektiva13. PraseNova (Ars nova) i Kabir Bedi.“

U zbirci Maja & Vuneni nalazi se 59 tekstova koji su raspoređeni u šest cjelina: MajaVuneniMaja i VuneniNjegova mama, njena mamaLedeno doba i Više ne pišem. Dunđerovićeva inačica pjesme u prozi izrazito je narativna. Knjiga zapravo nudi fragmentiranu pripovijest o likovima iz naslova, o njihovu odrastanju, odnosu, braku, prekidu, reakcijama okoline. Tko je Maja? Na početku je djevojčica, ima dvanaest godina, ide u peti razred, potom odrasta, slijedi životna drama itd. A Vuneni? Na početku je dječak koji je uvijek nosio pletene veste koje je izrađivala njegova majka, naočale sa slomljenim i uprljanim staklom, dječak koji je u tučama uvijek izvlačio deblji kraj, kojemu je lirski kazivač bio jedini prijatelj, kasnije se pojavljuje u parku s djetetom itd. Tekstovi prvih dviju cjelina iznimno su kratki – počesto traju redak, dva ili tri. Bjelina stranice ima zadaću uvećavati važnost i značenje zapisanoga. U ponuđenom opisu Vunenog prikupio sam praktično većinu informacija sadržanu u desetak Dunđerovićevih minijatura. Autor je primjerice sljedeće retke ponudio kao potencijalno samostalne tekstove:

– ne, nisam ga izbjegavao, bio sam mu samo jedini prijatelj.

– ne mogu reći da mi je nedostajao.

– ne, nisu bili dobar par. bili su nespojivi.

– ona je jako udana, i jače no što misli.

U svim tim recima (pjesmama) lirski se kazivač pozicionira spram protagonista, situacije ili konteksta – svi su oni relacijski i reakcijski. Pitanje je mogu li izdržati osamostaljivanje koje čitatelju obećava cjelovit iskaz ili misao? Nisam posve siguran. Možda ipak nije bilo dovoljno razloga da se jedna u osnovi fragmentirana priča razlomi na toliko mikrotekstova. Možda je knjiga mogla biti tanja i proznija.

Pisanje o nepisanju

U nastavku najprije čitamo voajerski izvještaj o svađi i prekidu glavnih protagonista. Deskripcija prepušta mjesto predočavanju stanja, dominiraju kratke rečenice, retorika inzistiranja i metonimično prikazivanje. Četvrta cjelina Njegova mama, njena mama donosi iskaze punice i svekrve koji slijede strukturu svakodnevne priče. Usmeni je kod  stiliziran izostankom ortografije, elizijama, sinkopama, aferezama, razgovornim elementima, ponavljanjima, ritualiziranim formulama hvaljenja i kuđenja, npr.:

[…]  rekla sam ja tebi ne budi mulava pitaj prvo a ne ona ne pita ništa nego s prvim koji je naišao ni tko si ni što si a oni jadni ni za kavu nemaju goli i bosi pa šta nisi gledala […]  (Njena mama)

Potkraj knjige pojavljuju se stihovane pjesme. Međutim njihova retorika, ritam i kompozicija bitno se ne mijenjaju u odnosu na prethodeće prozne zapise. Promjena je prije svega vizualna. Završni ciklus Više ne pišem nalikuje svojevrsnom autoreferencijalnom kutku. Čine ga četiri pjesme. Prve tri variraju istu temu, samo iz različitih govornih perspektiva – prva se zove Više ne pišem, druga Više ne pišeš, treća (a kako drukčije!?) Više ne piše. Najprije se dakle oglašava lirsko Ja, potom mu se obraća lirsko Ti da bi se na kraju o nepisanju svjedočilo pisanjem iz neutralne perspektive. Dunđerovićev subjekt uporno ponavlja da ne piše i da – gdje god se zatekne – mobitelom ili fotoaparatom bilježi pojedine prizore, tzv. predpoeziju, „sirovinu“ koju će jednom možda raspisati. U insceniranom dijalogu subjekt i njegova sugovornica raspravljaju o smrti poezije – ovako:

zar ne vidiš da je poezija umrla?impresum-majavuneni

barem u meni.

dugo je bolovala

i onda me jednoga dana

jednostavno napustila.

baš kao i ti, ono jednom – sjećaš se?

ali sam se vratila.

vidiš, poezija ne može umrijeti – kažeš mi.

može – kažem ti.

ostanu samo slike. (Više ne pišeš)

Pitanje na koje potiče izgled Dunđerovićeve zbirke u suglasju je s tim naoko neobveznim dijalogom. Je li autor u Maji & Vunenom došao do poezije ili je riječ o predpoeziji, o skupini detalja, slika, prizora i rečenica koje tek treba oblikovati i raspisati? Jesu li bjeline u većem dijelu knjige signal da se tek sprema trenutak kada će pjesnika pohoditi stihovi? Završna pjesma Znaš li da studenti na fakultetu analiziraju moje pjesme? vrti se oko kazivačeve fascinacije činjenicom da studenti o pjesmi od desetak stihova uspijevaju napisati dvadesetak stranica komentara. Dunđerovićev kazivač (pjesnik) oklijeva između ponosa, brige i samohvale, razmišlja kako buduće analitičare zavesti na krivi put, malo uđe u pjesmu pa malo iz nje iziđe, čas bi bio Dunđerović a čas lirski subjekt, spominje „nad ja“ koje ima kameru, čuči iznad svakog stiha i sve vidi. Pjesma (pa i knjiga) okončava replikom: „o kakvim bjelinama ti pričaš“. Knjiga Maja & Vuneni Tihomira Dunđerovića običnu priču i privatno iskustvo nastoji poetizirati i mistificirati minus postupcima – izostavljanjem, bjelinama i šutnjom. No to je karta na koju su igrali mnogi pa njezina jačina više nije tako izvjesna…