Uglavnom, već viđeno

O JEDNOJ IGOROVOJ KNJIZI
Osnovne priče koje se protežu kroz čitavu ovu knjigu, smještene su na početak novog stoljeća. U okruženje nekog čudnog umora i magle. U tjeskobe stiješnjenih prostora. U mrak. U suteren. Drukčijost, obilježenost. Nešto kao memla…

Iznad razina ugraviran je kod ljudskosti iz koje izvire ljubav, blještava kao strahnajosnovniji osjećaj. Osveta pa i kletva, kao crne ptice, prisutnice. Istovremeno one su i nezacijeljive rane koje se sve više šire, upaljuju i gnoje. Na kraju i ubijaju, uz svjesnost vlastite nemoći, pokušaj igre za dostojanstveniji ples. Igre, bez obzira na načine, umijeća i vještine opiranja, osuđene na nadnaravnost neizbježne tragičnosti završetka…

Pisac, za sebe kaže: ‘Slavonac sam’, iz čega i izviru dijelovi predloška kao vrlo istančanog i senzibiliziranog ispisa zemlje. Slojevitog ispisa. Socijalnog i osim prvim temama, zaokupljenog i podtekstom, poput npr. pitanja suicida ili korupcije, ali i koječega što ni suvremene znanosti još ni-su smjestile u prave ladice…

Ova pomalo i osobna bilješka pisana je zbog nezaborava.

 * * *

Igor Rogina je osebujni i talentirani pripovjedač koji se potvrdio i u naknadnoj vještije dotjeranoj zbirci kratkih proza O dva madeža na vratu, Osijek, Matica hrvatska 2000., koja je (…) u jednom svojem dijelu reizdana u ovoj novoj knjizi.

Ovdje je (još) razrađeniji stil i usavršena prijašnja matrica. Naime, opet su to dnevnički fraktali, prožeti finom lirikom, duboko senzibilnim pjesmama u prozi, a dramatičnost i sceničnost se same nameću, sve se pretače i nadopunjuje, ritam gradira…

Ponovo se tu očituje referentnost na knjiške bardove i suvremenu citatnost, no autor je sada ovladao zanatom pretočivši iskaz u rastvoren povjerljivi dnevnik patnje, egzistencijalnog otuđenja i gotovo mazohističke boli koja uvjerljivo, životno iskustveno, dobrom mitskom pričom privlači čitateljevu pažnju…                                                                                             

www.facebook.com/đakovo-za-nostalgične

.