TRAKTAT O MEDALJI

Samostalna izložba Luke Petrinjaka obilježena je radovima koji pripadaju kategoriji transmedijalne medalje, odnosno hibridne medalje – „medaljoplastike“. Pojam transmedijalne medalje uveo je stručnjak i teoretičar medalje dr. Bogdan Mesinger 1987. godine u svojemu Traktatu o medalji opisujući novo oblikovanje i ulogu medalje koja se javlja potkraj 60-ih i tijekom 70-ih godina 20. stoljeća kao arhitektualiziranu, skulpturiziranu i modificiranu medalju koja prelazi svoje značenjske granice i stapa se s „taktilom“ i malom plastikom, prelazeći u „medaljoplastiku“.

U razgovoru za Slobodni pokret Luka Petrinjak uvodno se predstavio te se osvrnuo na rad i pripremu skultpura.

Slobodni pokret: Za početak možete li reći nešto o sebi, te kako započinjete rad na skulpturi, kako teče priprema?

Od djetinjstva sam obične predmete uvijek nešto prepravljao, mijenjao, dograđivao. Mijenjao sam oblik i namjenu poklonjenih igračaka, na pseću kućicu dodao TV antenu i ulazne stepenice. Nije mi bilo dovoljno da stvari samo funkcioniraju.

Bilo je jasno da nakon osnovne škole, uz podršku roditelja (oboje su arhitekti) umjesto gimnazije odaberem Školu primijenjene umjetnosti, kasnije Odjel metala. Taj imperativ “stvarati novo iz postojećeg” odnosno obrnutim putem da “nova ideja oblikovanjem asocira na postojeće, svakodnevno” pratila me kroz sve faze odgoja i obrazovanja. Kraljevska akademija u Antwerpenu, pa Bruxelles, pa Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, nisu me demantirale, slijedim tu misao i danas. Sama ideja oblikovanja novog, do sada neviđenog, bliska je definiciji umjetnosti. (Između ostalih i Matko Peić ” Pristup likovnom djelu”, 1971. )

Slobodni pokret: Odakle crpite inspiraciju za svaku pojedinu skulpturu?

Rad na skulpturi kod mene započinje konfuzno. Na početku je ideja, program, zadaća. Recimo, odlučio sam povezati više medija, pa sam na stripovski način, u nekoliko slika predočio neki događaj, priču ili ideju: prikazao sam tri skulpture povezane u jednu. Svaki si puta zadajem i neku novu tehničku zadaću, tako sam slikama rješavao različite tehnologije- uporabu legure, tehnike granulacije… Ne volim lijevanje, draže mi je direktno, u potpunosti utjecati na konačni proizvod, na njegovu teksturu i završnu obradu. Sam rad na objektu vrlo mi je važan. Volim  fizičku komponentu stvaranja.

Prethodno crtežom izrađenu studiju forme prenesem u računalo, da ubije ljepotu i šarm crteža. Crtež može biti odličan, a da konačni proizvod bude loš. Jako me zanimaju forma i poruka, funkcija u doslovnom smislu me ne zanima. Dovoljna funkcija su ljepota i poruka.

Slobodni pokret: Od kuda poriv baš za medaljerstvo?

Današnjim svijetom vlada megalomanija i senzacionalizam. Sve mora biti “naj”.  Najveći avion, najviši poslovni toranj, najveći kruzer za najviše putnika, najveći stadion ili koncertna dvorana, najveći provokator najvećeg broja ljudskih individua, pa tako čak i u umjetnosti općenito. Medalja je mala skulptura. Ima široko polje primjene (amblemi,  pripadnost  Društvima, nagrade, oznake statusa) ali uvijek zadržava ideju pojedinca, privatnosti, intime. Raduje me pomisao da ostvarujem direktni kontakt sa nepoznatom ali konkretnom osobom.

Slobodni pokret: Je li za Vas ova izložba bila težak projekt, koliko ste se dugo pripremali?

Ne mogu priznati da je ova samostalna izložba “težak” projekt u doslovnom smislu. Radost stvaranja nadilazi sve obične poteškoće: 10 godina okupacije, odbacivanje svakodnevnih egzistencijalnih, osobnih, obiteljskih briga, stvaralačke dileme, nužna selekcija ideja i objekata, dobava adekvatnih materijala itd. Obožavam  samu realizaciju. Aktualnu izložbu doživljavam kao predstavljanje i pozdrav svakom pojedincu u publici i umjetničkoj zajednici, a ne kao osobnu satisfakciju.

Slobodni pokret: Osim preciznosti, koje još kvalitete mora posjedovati kipar za izradu ovakvih skulptura ?

Sve obrazovne ustanove, škole i likovne akademije značajnim dijelom educiraju polaznike o osnovnim, stručnim, široko shvaćenim tehnologijama realiziranja umjetničkih objekata. Neusporedivo važniji segment kreiranja je intelektualni pristup. Ovdje mislim na unutrašnji poriv , upornost, širinu shvaćanja i prihvaćanja pojedinca-autora bez obzira na društvene i osobne uvjete života.

Slobodni pokret: Premda ste dugo živjeli u Belgiji, možete li reći koja je razlika u percepciji medaljerstva i male plastike između Hrvatske i europskih zemalja?

Tijekom studija u Antwerpenu i kasnijeg u Bruxsellesu bio sam zadivljen tradicijom poštovanja umjetničkog izraza u plemenitim   kovinama najširih  slojeva  stanovništva, i to posebno u srebru. To je očito svijena distinkcija umjetnosti od trgovačke vrijednosti isto tako plemenitog metala – zlata. A možda je u bogatoj zemlji jednostavno nepristojno razmetati se osobnim bogatstvom. Možda ta egzistencijalna  razlika između tradicionalne socijalne demokracije u Belgiji i “prvobitne akumulacije kapitala” i “osobnog blagostanja” kod nas rezultira jačim grčem umjetničke produkcije općenito,

Divljenje zaslužuje djelovanje Klase male plastike i medaljerstva u sklopu nastave kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti-Zagreb pod vodstvom akademskog kipara Damira Mataušića, redovitog profesora na ALU u Zagrebu. Prati ga i značajan broj stranih studenata. Posebno treba naglasiti i cijeniti kontinuitet “Memorijala Ive Kerdića” u Osijeku kroz gotovo 40 godina.

RAZGOVARALA: Marija Mičić