IZLOŽBA ULJA NA PLATNU LJILJANKE MITOŠ-SVOBODA
HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE u Osijeku
20. svibnja 2013. godine
Slova o Sjećanjima
Tamo negdje gdje s posljednje obojanom točkom završava obris,
tamo negdje započinje ovaj prolog,
umotan u ‘one uske prostore’, skrivene duboko u našim nutrinama.
U prostore što ih zovemo SJEĆANJA…
Iznimno sam počašćen što me je moja stara prijateljica (iliti moja draga Kuma Lija iz neke druge priče) pozvala napisati par riječi, ne samo o njezinim (a malo i o našim zajedničkim) sjećanjima, nego i o ovoj izložbi.
Ljiljanka Mitoš, tada je bila još i Svoboda, u moj život ulazi davne 1995. godine. Rekao bih kako je bila zima. Da, sigurno je morala biti zima i ne sjećam se točno, ali mislim kako je to sigurno moralo biti negdje blizu Trga slobode…
I otada, mislim, od te zime, koja je iz mastila naše Zemlje tek počela cijediti mirise netom prošlog rata i spremati ih što dublje u ladice prošlosti, družim se s Ljiljankom. Doduše, obzirom na današnju udaljenost, ne kao prije svakodnevno i višesatno, nego malo rijeđe i malo kraće, ali se družimo… I, čuvamo, kao što se u škrinjama starih slavonskih žena iz unutrašnjosti, što još nose crne marame, čuvaju perine i jorgani… Čuvamo se kao što se čuvaju (…) dobre namjere…
Više kao prijatelj i nekakav pisac, a manje kao likovni znalac, trebam još reći ponešto o Ljiljankinom opusu i osvrnuti se na naslove tih dvadesetak ulja na platnu. Oni su, držim, jedna od najbitnijih odrednica, koje prispodobljuju i inzistiraju na hodu po rubu po kojem Ljiljanka hoda otkako je znam, a mislim i otkako se rodila, da ne kažem po kojim Ljiljanka hoda pa čak i puno prije svojega rođenja. Po crti koja dijeli i koja je oštra pa zasijeca. Oni su isječci, jednostavni i jednostavno otrgnuti, kako bi i pročitanim znakom proizveli zvuk i njime sačuvali viziju. Oni su fragmentarni i hologramski, a opet konkretni, sveobuhvatni, neizostavni i svakodnevno lakoupamtljivi. Oni stoje na tim rubovima Ljiljankinih prolaženja životnim putevima i govore nam o njezinim osvrtima, na ”drage mačke”, na ”plave, sive i terase caffea” te njihove posjetitelje, govore o ”izlogu cvjećarnice”. Dakako, premda ne tako glasno i oku preizravno, oni, svi do jednoga, govore Slavoniju i njezine ”grane s breskvama”, govore o ”grožđu” trnavačkih i baranjskih vinograda, o njezinim višnjama, sijenu, ”zimskim noćima” i ”zimskim pogledima u Dravu i Dunav”, o ”pogledu na ušće Drave u Dunav”… Govore Ljiljankinu Slavoniju i Osijek, kao najodređeniju pripadnost ostajanju i obilježavanju prostora u sebi i sebe u prostoru.
Kao i naslovi, slike zrače i upravo vrište, koloritnošću, a s druge je strane u svaki uradak utkano i dovoljno sive, kako bismo u liječenju nelijepog imali mogućnost izabrati i zaborav.
Slavonija i Osijek su obilježeni u Ljiljankinom načinu izražavanja i likovnog i, svakako, onog znakovnoglasovnog kojim je Ljiljanka borkinja, što svakim svojim korakom brani. Slavonija i Osijek obilježavaju Ljiljanku. Ljiljanka, evo, ponovno i ovim svojim SJEĆANJIMA obilježava svoju Slavoniju i svoj Osijek…
Od te zime Ljiljanka i ja gradimo naše, najćešće neravne, plohe i spajamo ih u uglove koji se u tom paralelnom svijetu i na nekom drugom jeziku, valjda zovu uspomene. Na jeziku kojim se više ne govori, nego samo bilježi i pamti. Bilježi, kao što nam je Ljiljanka zabilježila boje na svojim uljima i pamti kao što ćemo zajedno ovom izložbom pamtiti, osim svojih i dijelove Ljiljankinih, a time i još mnogih tuđih sjećanja…
Igor Rogina
SJEĆANJA U GISKO-u
Sjećanja Ljiljanke Mitoš-Svoboda otkrivaju sve ljepote prirode
OSIJEK – U izložbenoj auli Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek svečano je otvorena izložba slika “Sjećanja” Osječanke Ljiljanke Mitoš-Svoboda.
Izložba se može pogledati do 27. lipnja.
Na dvanaest ulja na platnu prevladavaju slavonski pejsaži, pa je među njima “Ušće Drave u Dunav”, “Zimska noć na Dravi”, “Zimski pogled na plavi bor”, “Mlada šljiva” i “Stogovi sijena”. No i drugi su motivi inspirirali autoricu, pa ona slika i “Grožđe”, ali i gradske motive (“U cafeu”, “Na plavoj terasi”, “Ivon & Bela”, “Na sivoj terasi”). Svoje je misli i osjećaje, kako je rekao osječki slikar Nedjeljko Čubek, uspjela prenijeti i gledatelju. Lijepim riječima o slikama i osjećaju koji u njemu pobuđuju okupljenima se obratio i prof. emeritus, dr. sc. Stanislav Marijanović.
O slikaričinom životu i radu govorila je Svjetlana Mokriš, voditeljica Posudbenog odjela za odrasle GOSKO-a, koja je i otvorila izložbu. Inače, Ljiljanka Mitoš-Svoboda rođena je 1955. godine u Osijeku. Sa slikarstvom se susreće sedamdesetih godina prošlog stoljeća, jedna je od osnivačica prvog osječkog društva amaterskih likovnih umjetnika “Likar”. Sudjelovala je na desetak skupnih i četiri samostalne izložbe, a sudjelovala je i na nekoliko lokalnih likovnih kolonija. “Kao i naslovi, slike zrače i upravo vrište koloritnošću, a s druge je strane u svaki uradak utkano i dovoljno sive, kako bismo u liječenju nelijepog imali mogućnost izabrati i zaborav”, napisao je u popratnom katalogu izložbi pisac Igor Rogina.
(D.Kć. & Glas Slavonije)