O POVIJESTI KNJIGE I MENTALITETA

MARIJA MIČIĆ

Materijalnošću knjige, utvrđivanjem detalja koji čine njezinu predmetnost bavi se bibliografija, dok je povijest književnosti koncentrirana na sadržaj knjige. Upravo je povijest knjige pokušaj povezivanja potonjih disciplina te ujedno predstavlja interakciju tehnološkog razvoja i društva. Tiskana knjiga i društvo prožeti su uzajamnim utjecajima, a tiskarstvo svakako ostavlja pečat na svijest i ponašanje u komunikaciji. Darnton ističe kako povijest knjige nije recentnije dobi, no tek je 19. stoljeće označilo važniji napredak kada je proučavanje knjiga kao materijalnih predmeta dovelo do porasta analitičke literature u Engleskoj. Novi povjesničari predmet knjige doveli su unutar raspona škole anala kroz socioekonomsku povijest pokušavajući otkriti opći uzorak proizvodnje i potrošnje knjiga kroz vremenski protok. Darnton u svom tekstu What is the History of Books govori o ciklusu putanje knjige čije etape od autora pa preko tiskara, izdavača, knjižara i trgovaca dolaze do distributera i čitatelja.  Povijest knjige obuhvaća svaku etapu tog procesa u cjelini u prostoru i vremenu, kao i u svim svojim odnosima s drugim sustavima, ekonomskim, socijalnim, političkim i kulturnim.

Darnton u spomenutom tekstu tvrdi da osnovni temelji autorstva ostaju nerazjašnjeni, dok tek sustavna istraživanja o evoluciji pisama u Francuskoj daju policijske evidencije i književni zbornici. Za Njemačke škole navodi izvor Das gelehrte Teutchland koji broji četiri tisuće autora u 1779. godini, dok za Englesku spominje rad  Collinsa koji pruža izvrstan popis autora. Ipak,  smatra kako ga treba osuvremeniti i proširiti i izvan 18. stoljeća. U istoimenom se tekstu  Darnton osvrće i na izdavače za koje smatra da, iako su najbogatiji izvori za povijest knjige, još uvijek je za njihovo razumijevanje potrebno sustavno proučavanje.  Pitanja koja Darnton postavlja, poput načina pregovaranja s autorima, prodavačima pa i samim političkim autoritetima, svoj bi odgovor lakše dobila ako bi i sami izdavači onoga vremena savjesnije postupali s arhivima i dokumentima koji su nerijetko završili na otpadu. Center of the book, Library of Congress sastavlja Vodič kroz izdavačke arhive koji bi mogli pridonijeti boljem snalaženju u povijesti američkog izdavaštva, no Institut de Litterature et de Techniques Aristiques de Masse at Brodeaux takve korake već je poduzeo. Tiskarstvo kao proces puno je jasnije od ostalih faza u produkciji ciklusa knjige, a posebice zbog analitičke literature koju su predstavili  McKerrow i Gaskell u kojoj pojašnjavaju proces prijenosa tekstova i proizvodnje knjige.

Osim toga, Darnton spominje i rad Mckenziea, Voeta, Roovera i Rychnera koji su kristalnije predočili rad tiskara oko 1500.  do 1800. godine, no smatra kako nedostaju odgovori na pitanja suvremenijeg rada tiskarstva u periodu ekspanzije novinarstva. Malo je poznato na koji su točno način knjige iz tiskara dolazile na police za prodaju. Prije 19. stoljeća knjige su transportirane u velikim balama umotane u tvrdi papir, a  loše vremenske prilike pogodovale su njihovom uništenju pa se transport često vršio u kolovozu. U kasnijim navodima Darnton spominje da su knjige bile prevožene raznim transportnim sredstvima. Opisani proces knjige prema Darntonu zaključuje se etapom čitatelja čija uloga ostaje misteriozni fenomen prožet odnosom sociologije, tekstologije i psihologije. Povijest čitanja gleda se kroz konkretne okolnosti, postavlja se pitanje na koji način je neko književno djelo interpretirano u povijesti te koliko se interpretacija čitanja promijenila od srednjeg vijeka pa do danas. S tim  u vezi Darntnon navodi da njige pripadaju kružnoj putanji komunikacija određenih kompleksnih obrazaca, a uzimajući te obrasce u obzir  povjesničari mogu pokazati kako knjige ne prepričavaju povijest nego je čine.

Ishodište i temelje povijesti knjige potrebno je potražiti i u Školi Anala. Vrlo zapaženi predstavnici svakako su Febvre i  Bloch koji su radili na Sveučilištu u Strasbourgu i 1929. godine pokrenuli časopis Annales – anali za ekonomsku i socijalnu povijest. Tijekom 30-ih godina prebacuju se u Pariz –  1933. godine Febvre dobiva radno mjesto u College de France koji je u to doba institucija s otvorenim tipom predavanja, a 1936. godine  Bloch na Sveučilištu Sorbona koja je imala tradiciju povijesne ustanove čija su mišljenja bila vrlo konzervativna u odnosu na njihove stavove. U tome kontekstu Hexter ističe kako je cilj anala od početka bio poništiti rad „Sorbonista“, odnosno okrenuti francuske povjesničare od usko političkih i diplomatskih pogleda prema novijoj povijesti – socijalnoj i ekonomskoj povijesti. Tijekom drugog svjetskog rata  Bloch se prebacio na jug gdje je sudjelovao u pokretu otpora, a 1944. godine ustrijelili su ga Nijemci. Nakon rata Febvre ostaje urednik Annala i časopis dobiva novo ime – Ekonomija, društvo i civilizacija koji će se zadržati sve do 1990. godine. Braudel 1957. godine nasljeđuje Febvrea i ostaje urednikom sve do 1968. godine, a uz njega će djelovati i Friedmann i Moraze. Ideja za obrazovnom  institucijom javlja se još 1945. godine, a 1947. godine škola je i priznata. Ministarstvo obrazovanja izvan regularnog  Francuskog sveučilišta dalo je „zeleno svjetlo“ za osnivanje Ecole pratique de shautes études koja je bila fleksibilnija i manje podložna uvriježenim sveučilišnim pravilima. Škola je imala šest sekcija, od kojih su tri bile usmjerene prema humanističkim znanostima, a tri prirodnim. Godinu dana nakon osnivanja škole osnovan je i Centre de recherches historiques na čelu kojeg je bio Braudel. Institucionalizacija  „nove povijesti“  provedena je putem škole, časopisa i centra. Hexter dalje u u svom tekstu Braudel and the Monde Braudellien percipira kako  se paralelno s pokretom u Francuskoj otprilike 30-ih  i 40-ih godina i u Americi javljaju  slični pogledi na povijest, a jedan od poznatijih  povjesničara bio je Handlin s Harvard Universitiy-a. Pokret „nove povijesti“ i njezina ideja nije se ukorijenila u Americi u kojoj je akademska zajednica manje rigorozna. Zato Hexter zaključuje da je rezultat vjerojatno nedostatak tradicije povijesnih novina koja bi reprezentirala njihovo uredništvo, kao što je postojala u Francuskoj od Berra i 1900. godine kada je pokrenuo Revue de Synthese.

Sredstva sa strane državne potpore nije bilo za povijesna istraživanja, a osim toga Francuska je orijentirana na centar u Parizu u odnosu na Ameriku gdje je daleko vidljivi policentrizam. Postići u Americi ono što su Febvre i Braudel postigli u Francuskoj ispod je mogućnosti Handlina ili bilo kojeg povjesničara smatra Hexter. Braudel u svom La Mediterranee djelu kreće s  idée maîtresse koja obuhvaća povezanost povijesti i društvenih znanosti kao što su sociologija, ekonomija i geografija. Geohistorija je karakteristični pristup u kojem je naglasak upravo na važnosti prostora u povijesti. Štoviše, on uvjetuje društvene i ekonomske procese. U tom djelu vidljiva je usmjerenost na Mediteran s obzirom na to da je to prostor gdje se sporost promjene vrlo dobro zamjećuje i to kao redefiniranje vremena. Prema Hexteru, povijest za Braudela prestaje biti zanimanje individue koja samostalno istražuje knjige i sve probleme povezane s njom. Braudel takav način istraživanja smatra rudimentarnom tehnikom i okreće se ideji kooperativnog istraživanja u kojem mora biti uključen čitav niz profesija. Zato  Hexter smatra da bi samo skeptik mogao negirati važnost i poželjnost tako organiziranog načina istraživanja.

Ovakvi stavovi bili su uvertira u drugu Braudelovu ideju koja je povezana s trajanjem. Braudel tvrdi da su loši oni stavovi koji su previše zaokupljeni sadašnjošću  jer pružaju samo prolaznu percepciju čovjeka, ali isto tako odbacuje i one koji se tiču mikro jedinica društvenog  ponašanja. Između polova takvih stavova, Braudel traži sociološki pristup u kojem leži efektivno trajanje. Fenomen trajanja uspoređuje s fenomenom vala iz fizike. Prijenos radio valova može biti analiziran kroz međusobni odnos valova različitih duljina; prvi su valovi najkraći i odraz su svakodnevnog života, neposredna su svjesnost naših iluzija stoga predstavljaju supstancu individualne svijesti. Svjestan  djelovanja triju valnih kretanja Braudel smatra kako je upravo ta međusobna interakcija ono na što se povjesničar treba osvrnuti.

Govoreći o događajnoj, političkoj,  odnosno diplomatskoj povijesti, Braudel se fokusira na političku sferu čiji su središnji elementi osobe odnosno vladari i događaji koji čine promjene – od ratova, potpisivanja savezništava, ugovora pa sve do vjerskih razloga. Upravo o takvoj povijesti Braudel govori s neskrivenim negiranjem. Kad povjesničar zauzme poziciju zaštićenu od događaja, drugim riječima distanciranu, njegovo mu ponašanje pruža široke vidike. Suočen je s problemom transformiranja otvorenih vizija odnosno stajalištima u okrutnu doslovnost gdje je naglasak na svakoj riječi.

S druge strane, serijalna povijest bavi se statistikamapoput istraživanja cijena na tržištu. U tekstu History and the social sciences Braudel piše o pluralnosti vremena koje je prožeto brojnim dimenzijama odnosno višeslojnom kompozicijom vremena. Drugačiji tempo u pojedinim slojevima poprima definiciju „bržeg“ i „sporijeg“ vremena te se spaja razlika prošlosti i sadašnjosti. Vremenska crta na kojoj se nalaze događaji uvršteni poput točaka koji se nižu jedan za drugim zamišljena je kao ideja longue durée.

Dakle, za uspješnije rješavanje problema dužine i vremena povijesti, Braudel smatra kako bismo se time svi trebali baviti, a ne samo specijalisti toga područja, nego i oni  srodnih znanosti poput ekonomista, etnografa, etnologa, antropologa, psihologa, lingvista, geografa, matematičara – dakle svi oni čiji bi eksperimenti i istraživanja poslužili kako bi sama povijest dobila novu prizmu.

Što se tiče samog problema mentaliteta, on je bio jedna od  tema diskusije knjige Febvrea  i Martina, L’appartion du livre. Febvreov interes za renesansu za polazište ima historijat tiskane knjige, a izrazito važan element u tome odnos je prema anakronizmu. Anakronizacija proizlazi iz projiciranja univerzalnosti logike na prošlost, međutim ne postoji univerzalna logika koja bi vrijedila u bilo kojem trenutku. Određene kategorije intuitivne su te ih mi primjenjujemo na prošlost. Primjer je ateizam koji je za vrijeme renesanse bio nepoželjan te je kao takav bio  razmatran na drugačije načine. Mentaliteti su jedno od područja gdje se zamjećuje „sporost“ povijesti koja odaje određeni dojam kontinuiteta. Prva knjiga  Biblija koja je 1455. godine otisnuta zaslugom Gutenberga  bila je napravljena novom tehnikom, a Febvre to izjednačava s drugim epohalnim geografskim otkrićima. Smatra da tisak knjige utječe na globalnu razinu jer predstavlja društveni instrument koji ima duboki utjecaj na transformaciju društva koji će mijenjati navike i ponašanje zbog preobrazbe u tipu komunikacije. Febvre 19. stoljeće određuje kao granicu kada će se najviše osjetiti efekti pojave tiskarstva. S tim vremenom počinje fenomen bestselera i rasta novinskih tiraža. Specijalizacijom se uspostavljaju centri za proizvodnju i razdvajanje djelatnosti proizvodnje bazičnih sirovina, a samim time uspostavlja se i potreba za transportom i kontaktom koji čine preduvjet komunikacije.

Tiskarstvom kao ključnom idejom bavi se i Eisenstein u svojoj knjizi The Printing Revolution in Early Modern Europe. Njezin pogled je na globalnosti koja se ne ograničuje samo na jedno područje, nego ima panoramski utjecaj tiskarstva na europsku kulturu. Najviše je sporna teza o revoluciji tiskane knjige u kojoj se dovodi u pitanje korigiranje kronologije što dovodi do umanjivanja važnosti tiskarstva. U prvom dijelu knjige Eisenstein se osvrće na nekoliko primjera povijesnog razvoja na koje je utjecao razvoj tiska početkom 1960. godine. Neki od važnijih porast su količine knjiga koji je uvjetovan manjim vremenskim periodom za njihovu izradu, sama metoda proizvodnje i načina dupliciranja primjeraka, razvoj autorskih prava i mogućnost pregleda raznih publikacija i njihove usporedbe. U dugom dijelu knjige Eisenstein govori o tri povijesna razvoja koji obuhvaćaju renesansu, protestantsku reformaciju i moderni znanstveni pogled.

Eisenstein spominje određena dostignuća renesanse koja su se pojavila poslije tiskarstva, što potvrđuje odgovor kriticizma na renesansne povjesničare koji ne žele intelektualnu revoluciju tako dramatično uzrokovanu  poput nekog mehaničkog procesa. Protestantska reformacija bila je pokret koji je prema Eisenstein proširio nove propagandne mogućnosti i masovnije širenje informacija. O tome svjedoči podatak da je između 1517. i 1520. godine prodano više od tristo tisuća kopija Lutherovih publikacija. U razvoju znanstvenog pogleda tiskarstvo je dovelo do skepticizma i potaknulo ljude na promišljanje istine kroz znanost. Premda je pojavom navedenog društvo napravilo zaokret u promišljanju,sociologija tekstova pokazala se vrlo važnim fenomenom.

Upravo  i McKenzie u The Book as an Expressive Form govori o sociologiji tekstova u kojoj važnu ulogu ima društvena komponenta kroz dimenziju povijesti. Bibliografija transmisijom prelazi u sociologiju tekstova i poprima konačni oblik ekspresije. Riječ je o disciplini koja proučava tekstove kao snimljene oblike i procesuira njihovu transmisiju, uključujući njihovu proizvodnju i recepciju. Bibliografi bi trebali pokazati kako oblici utječu na značenje, jednako tako opisati ne samo tehnički, već i socijalni proces njihove transmisije, fizičku formu, tekstualne verzije, tehnički prijenos, institucionalnu kontrolu, percipirana značenja i socijalne efekte.

Iako, tvrdi McKenzie fizička bibliografija proučava znakove koji konstituiraju tekst i materijal na kojem se nalaze i označavaju početnu točku oni ne mogu definirati samu disciplinu s obzirom na to da nemaju adekvatnog značenja za proces, tehničku i socijalnu dinamiku, transmisiju i recepciju kako na jednog čitatelja tako i na cijelo tržište.

Za proučavanje knjige kao alata za ovladavanje svijetom s jedne strane nalazi se francuski kvalitativni pristup koji sadrži tehnički aspekt, a s druge strane angloamerički interes za materijalnost. Darnton se u The Great Cat Massacre koji je posvećen bajkama oslanja na folklorističku kulturu. Na bajke gleda kao na sredstvo uvertire u jednu dimenziju mentaliteta čovjeka u Europi 18. stoljeća. Naime, prema njemu, bajke su orijentir svijeta u kojem se nalaze i osvrću na dvije egzistencijalne teme: obiteljski odnosi i potraga za hranom.

Kao primjer,  fokusira se na Crvenkapicu, poznatu bajku Braće Grimm odnosno verziju bajke u kojoj nema ni crvene kapice niti sretnog završetka. Vuk ne biva ubijen, a baka i crvenkapica nisu spašene što je posredan način opisivanja surovog, ravnodušnog svijeta koji se zrcali s ukupnom slikom društva. Kroz navedeni tekst postavlja se pitanje važnosti različitih verzija i njihova  psihoanalitička interpretacija koja se gradi oko određene simbolike primjerice crvene boje. Izgrađuju se cijele interpretacijske škole koje uvelike ovise o crvenoj boji, ali što je s verzijom u kojoj nema crvene boje i što to govori o našem odnosu s prošlosti. S jedne strane postoji izvor koji se ne smatra bitnim, dakle jedna verzija koja je valjana, a s druge s trane tu je odsutnost ključnih verzija koja ukazuje na materijalnost odnosno historijski slijed. Putanja bajke kreće s usmenim verzijama u Francuskoj koje se zapisuju i iz pučkog konteksta usmene predaje ulaze u visoku kulturu, stoga zapisana verzija ponovno ulazi u usmenu cirkulaciju. Putanja se nastavlja putem protestantskih izbjeglica koje vrše usmenu predaju u Njemačkoj gdje se i zapisuje konačna verzija Braće Grimm, zaslužnih za Crvenkapicu koja se zadržala do današnjih dana. Ova standardna verzija pokazatelj je brisanja potrebe za proučavanjem izvora kao i odnosa spram povijesti književnosti.

Naime, povijest književnosti gradi se na različitim predodžbama povijesti čitanja koje se mijenjalo kroz različite načine od samog sadržaja pa do konkretnih načina. Postoji interakcija kroz povijest knjige i društvenih procesa, te različita istraživanja koja prethode nastajanju kronologije knjige. U povijesti čitanja osim društvene kontekstualizacije drugi važan naglasak sagledavanje je čitanja kao društvene aktivnosti. U drugoj polovici 20. stoljeća postavlja se pitanje promjenjivosti značenja teksta pa proučavanje književnosti sve više dolazi do zaključka da je značenje ili smisao promjenjiv te se postavljaju dvije pozicije koje uključuju apsolutno i relativno značenje. Sredinom 20. stoljeća naglasak je na iluzornosti ideje konačne interpretacije teksta iz čega proizlazi ideja da je značenje teksta relativno.

Estetika recepcije koja je odraz mirenja formalističkog i povijesnog pristupa donosi rješenje u kojem nema apsolutnog smisla, nego on nadilazi univerzalno što znači da ne mogu postojati apsolutne interpretacije jer su relativne za određeno ograničeno razdoblje. Povijest čitanja jednim se dijelom nadovezuje na estetiku recepcije s obzirom na to da aktivnost i praksa konkretnih čitatelja razlikuje estetiku recepcije u odnosu na povijest čitanja. Čitatelj estetike recepcije implicitan je odnosno apstraktan, a prema Darntonu postoji apstraktna univerzalnost čitanja u kojoj  svi recipijenti čitanja tekst shvaćaju na relativno sličan način. Postoji određeni sloj  u percepciji i mišljenju koji je nepromjenjiv, a Darnton to koncipira preko novinarskih pitanja.

Povjesničari knjige već su prikupili dovoljno informacija o izvanjskom čitanju knjige i proučavajući to kao socijalni fenomen mogu odgovorit na pitanja tko, što, gdje, kada,ali  kako i zašto imaju najmanje odgovora. Također, Darnton navodi kako je estetika recepcije dio romantičarske hermeneutike jer mentalni univerzum čitatelja u 17. i 18. stoljeću bitno se razlikuje od onog u 20. stoljeću. Povijest čitanja ima konceptualne i principijelne temelje i iz tog razloga i ide u smjeru pitanja zašto i kako za koje Darnton smatra da nema dovoljno ponuđenih odgovora. On smatra da povijest čitanja ima svrhu izvan sebe jer proučavanje čitanja doprinosi spoznaji kako se u biti čitalo. Na taj način dolazi se do konkretizacije apstraktnog čitatelja i modusa recepcije, a prevladavajući modus je onaj koji ima konkretne uvjete i okolnosti.

Kao zanimljiv primjer, Darnton navodi Ginzburgovog mlinara iz 16. stoljeća koji nije beskompromisno primao nametnute informacije vladara, nego je čitajući transformirao sadržaj teksta u opozicionom smjeru od vladajućeg poretka. Upravo ovaj primjer postavlja pitanja kako i zašto mlinar dolazi do materijalističkih ideja. Objašnjenje takvih ideja može biti mali broj knjiga u 16. stoljeću i s druge strane uglavnom religijska literatura. Pitanja postavljena u Ginzburgovoj knjizi tiču se mentaliteta i objašnjavaju mogućnost materijalizma i nematerijalizma u 16. stoljeću. Premda mlinar s malom količinom knjiga dolazi do određenih ideja, njegova recepcija odudara od proklamiranog svjetonazora.

Darnton se osvrće   i na način na koji su Rimljani čitali Ovidija čiji zapisi nisu sadržavali interpunkcijske znakove, paragrafe ili razmake među riječima pa su jedinice zvukova i njihovo značenje bili bliži razgovornom ritmu od tipografskih jedinica europskih normi i riječi današnje tiskane knjige. Tiskana knjiga i dalje je nastavila biti imitacijom nekadašnje manualno izrađene knjige, međutim nakon velikog broja tiskanih knjiga, mapa i pamfleta došao je novi nivo čitatelja s novim načinima čitanja.  Rastući kroz standardizirani oblik, jeftiniju cijenu i široku distribuciju, nova knjiga transformirala je svijet. Moguć je proces ispuštanja informacije sa stranice, ali bitno je uočiti njezino sortiranje i interpretacije čije sheme pripadaju kulturnim konfiguracijama koje su značajno varirale tijekom vremena. Upravo iz tog razloga  Darnton ističe naše pretke koji su živjeli u drugačijim mentalnim svjetovima te su morali i čitati drugačije. Zaključuje da bi povijest čitanja mogla biti jednako kompleksna kao i povijest razmišljanja s obzirom na to da čitanje uključuje osebujan odnos čitatelja s jedne  i teksta s druge strane. I čitatelji i tekst varirali su usporedno s tehnološkim i socijalnim činjenicama pa povijest čitanja ne bi trebala biti zakinuta u kronologiji tih varijacija. Ovi zaključci rezultat su dubokog procesa razmišljanja i čovjekovih napora u pronalasku značenja svijeta oko sebe i u sebi. Kad bi bilo moguće razumjeti kako je čovjek nekada čitao bilo bi moguće doći bliže razumijevanju kakav je tada bio smisao života.

Revolucija čitanja započinje u 18. stoljeću, dok je 19. stoljeće ključno zbog brojnih promjena u raznim sferama, a industrijska revolucija je jedan od tih pokazatelja. Mnogi procesi počinju se mehanizirati i automatizirati, a među njima i tiskarstvo. Uvođenjem cilindričnih preša i linotipa došlo je do principa po kojima se napravljeni prijelom mogao čuvati, a širenje automatizacije zahvatilo je i izradu prijeloma.

U cijeloj toj ekspanziji broj tiraža znakovito raste pa je 1840. godine bilo 500 primjeraka, a 1880. godine broj se popeo i na trideset tisuća primjeraka. Takav rast tiraža industrijalizirao je književnost. U 17. stoljeću odvijalo se prijelomno razdoblje transformacije znanosti koje se odvajaju od filozofije i teologije što je dovelo do konstituiranja književnosti, a prava vidljivost tog efekta vidjet će se u 19. stoljeću kada se i dogodilo potpuno povlačenje latinskog jezika. Pojavom beletristike u 19. stoljeću pojavljuju se i nove skupine čitatelja. Osim pojavljivanja takve primarno zabavne književnosti neizostavno je i pojavljivanje novina.

Novine postaju uobičajena pojava, a jačanjem željeznice kao jednog od produkta industrijalizacije brzina proizvodnje i transporta postaje daleko lakša. Literatura se rasipa na periodične časopise, kraće forme poput feljtona i romana u nastavcima. Takva jednostavna i svima dostupna literatura omogućila je širu pismenost stanovništva. Korjenite promjene dogodile su se u pogledu čitanja poput prijelaza s intenzivnog na ekstenzivno čitanje, s kolektivnog na individualno čitanje. Čitatelj se povlači u prostor pojedinca.

Kolektivno čitanje vezano je uz pripadnost nekoj skupini, najčešće vjerske orijentacije. To se može odnositi na religijsku literaturu koja se čita u sklopu obiteljske intime ili pak u vidu neke proširene zajednice s istim religijskim uvjerenjima. Sve to utjecat će i na brzo, odnosno sporo čitanje. S porastom se količine tekstova u međuovisnosti se pojavljuje i brzina kao nužnost u cijelom procesu gdje se na kraju nadovezuje i odnos tihog i glasnog čitanja. Već spomenuto u Darntonovu tekstu First Steps Toward  a History of  Reading govori se o pisanju bez razmaka i interpunkcijskih znakova u vrijeme Rimljana koji su takav obrazac preuzeli još od vremena antike. Nepostojanje malih i velikih slova i abrevijacija pridonosila je manjoj razumljivosti zapisa, dok je slobodan poredak riječi i nepovezanost subjekta i predikata vodio prema nestandardiziranosti jezika, a utjecaj na to imala su i lokalna obilježja. S pojavom tih elemenata i njihovim uvođenjem u zapise događa se prijelaz s glasnog na tiho čitanje. Tako organizirani zapisi u kojima nema razmaka čitanje na glas bila je nužna etapa.

Rose u svom tekstu Reading the English Common Reader: A Perface to a History of Audiences spominje Aliticka koji se kritički osvrće na nove povjesničare koji nisu dali sustavan odgovor na pitanje kako tekstovi mijenjaju razmišljanja i živote cjelokupne zajednice čitatelja. U pokušajima razlikovanja ideoloških poruka koje knjige prenose čitateljima kadri su počiniti nekoliko sljedećih zabluda. Prva od njih je da je sva literatura politička, na način da uvijek utječe na političku svijest čitatelja, a druga je da je utjecaj predstavljenog teksta direktno proporcionalan njegovoj cirkulaciji. Popularna kultura ima više sljedbenika od visoke kulture pa stoga i točnije reflektira ponašanje masa. Visoka kultura teži pojačavanju prihvaćanja postojećeg socijalnog i političkog poretka kako s lijeve tako i s desne strane, a sam kanon „izvrsnih knjiga“ određuju isključivo socijalne elite.

Rose u navedenom tekstu također spominje Ginzburgovog Menocchia nazivajući ga riskantnim primjerom heretičkog pojedinca na kojem se ne mogu donositi konkluzije pa se okreće prema Vincetu koji je zajedno s Mayallom i Burnettom stvorio The Autobiography of the Working Class  koji uvodi u podatak o postojanju oko dvije tisuće Menocchija 19. i 20. stoljeća u Britaniji.

Izvori poput ovoga  otvorit će mogućnost nove fronte u vidu treće generacije povijesti čitanja točnije povijesti masa kroz definiciju masovne publike i ultimativno mjerenje kolektivnog odgovora ne samo na posebne literarne radove nego i kroz sferu edukacije, likovnih umjetnosti, religije i bilo koje druge kulturne aktivnosti. Povjesničari koji se koncentriraju na mase trebali bi svoj fokus okrenuti prema zajednici čitatelja definirajući svakog čitatelja koji nije čitao knjige u svrhu egzistencije.

Rose zamjećuje da postaje očito da se mnoge fenomenološke, semiotičke i marksističke  teorije ne podudaraju s praksom čitanja, posebno s provokativnim problemom kanonskih formacija. Također, navodi teze Smith koja smatra da je trajanje klasičnih kanonskih autora poput Homera povezano s cirkulacijom u određenoj kulturi i preživljavanjem takve literature. Razlog tomu je njezino ponavljanje, imitiranje i konstituiranje u visokoj kulturi ortodoksno educirane populacije. Prema njoj nepobitna je činjenica da se Homer, Dante i Shakespeare značajno ne uklapaju i nemaju posebno značenje one populacije koja nije imala ortodoksnu „zapadnu edukaciju“. Također se spominje i Gilmore koji piše o specifičnim tipovima odraza  hijerarhije, od elita do masa, odnosno od „visoke“ do „popularne“ kulture gdje knjige i određene ideje bivaju raspršene kroz kulturnu mrežu institucija i osobnih tendencija pa su često nastale i bile kontrolirane od strane zajednice čitatelja koji su prepoznali i stvorili utisak  „visoke“  kulture iako takvo nešto nikada nije potvrđeno od strane intelektualnih autoriteta.

Dickens je odigrao važnu ulogu u nastajanju i artikulaciji britanske radničke klase obogaćujući je aluzijama, karakterima i situacijama napajajući one slojeve koji nisu bili u mogućnosti izraziti se na papiru. Rose spominje Gagnier i Hackettu koji pišu o  krucijalnoj razlici između srednjeg i radničkog sloja je ona u kojoj radnički sloj sebe ne vidi kao članove klase. Baldick i Eagleteon smatraju da je engleska literatura etablirana kao akademska svrha jednim dijelom zbog socijalne kulture. Rose smatra kako to možda i jest bila namjera, ali upitno je je li literatura zaista imala narkotički utjecaj na radnički sloj. Iako su čitatelji čitali ono što je vladajuća klasa odobrila i promovirala nema garancije da su čitali na onaj način kako su to „vladari“ željeli. Književni teoretičari beskonačno su raspravljali je li čitatelj kreira i piše tekst ili tekst manipulira njime. Povijest masa mogla bi odvesti izvan takvog zastoja otkrivajući interakcije specifičnog čitatelja i teksta. Rose se slaže kako je od jednake važnosti postaviti pitanja koja je svrha teksta, njegovo značenje i koji su tekstovi najbolji, a zaključak je da književna kritika nije u mogućnosti odgovoriti na prvo pitanje dok povijest publike može. U tom je smislu čitatelj izvan teksta.

Ekspanzija elektroničkih medija i digitalizacija svakako donosi nove poglede na knjigu. Još se ne zna hoće li navedeni procesi uzrokovati  „smrt“  tradicionalne knjige i navesti nove generacije čitatelja na površno i letimično pregledavanje sadržaja dostupnog u novom virtualnom svijetu ili će upravo suprotno omogućiti bržu apsorpciju informacija. Svako vremensko razdoblje donosi određene promjene koje sa sobom povlače prednosti i nedostatke. Kao što je industrijska revolucija doprinijela široku rasprostranjenost literarnog materijala i omogućila drastičan porast pismenosti jednako tako je izvršila utjecaj na porast „popularne“ kulture o kojoj se sve do danas polemizira.. Darton u Old Book sand E – Books  navodi kako će digitalizacija knjige dovesti do nekih novih odnosa između čitatelja i autora tekstova. Čitatelji bi mogli postati  suradnici, ali i protivnici znanstvenicima koji pružaju određeni sadržaj. Iako će materijali biti u skladu sa strogim akademskim standardima svi će od njih moći činiti što žele. Možda je to utopija, ali „stare“ i „nove“ knjige ne smiju se gledati u opoziciji, nego trebaju činiti čvrsto savezništvo i ulagati napor u suradnju te svrhu daljnjeg širenja nepregledne Gutenbergove ideje.

Izvori:

  • Robert Darnton, What is the History of Books, http://www.jstor.org/stable/20024803
  • H. Hexter, Fernand Braudel and the Monde Braudellien, The Journal of Modern History, br. 4, 1972.
  • Fernand Braudel, On History, The University of Chicago Press, 1982.
  • Elizabeth Eisenstein, The printing Revolution in Early Modern Europe, Cambridge University Press, Cambridge, 2000.
  • F. McKenzie, The Book as an Expressive Form, The Book History Reader, ur. David Finkelstein – Alistair McCleery, Routledge, New York – London, 2006.
  • Robert Darnton, First  Steps Toward  a  History of Reading, The Kiss of Lamourette, New York – London, 1990.
  • Jonathan Rose, Rerearding the English Common Reader: A Perface to a History of Audiences, Journal of the History of Ideas, 1992.
  • Robert Darnton, Old Booksand E-Books, http://nrs. Harvard.edu/urn-3:HUL.InstRepos:3403051