POSTMODERNO SHVAĆANJE IDENTITETA

MARIJA MIČIĆ

Intenzivna rasprava o identitetu posljednjih je desetljeća prisutna u području znanosti, kulture i svim razinama društva. Ovaj tekst sažeto prikazuje neke konzekvencije mogućih pristupa i njima analogni prijedlozi razrješenja pitanja identiteta. Poseban je naglasak na  pristupu i predmetnoj usmjerenosti.

U drugoj polovici 19. stoljeća javljaju se pojave novih ideoloških, filozofskih i socioloških težnji i razmišljanja. Identitet čovjeku postaje zanimljivo područje interesa. Modernitet uključuje mogućnost različitosti u postojanju za razliku od nepokretnosti i pripisanog karaktera životnih uvjeta u predmodernom svijetu što otvara emancipacijske mogućnosti za pojednice kojima se ukazuje mogućnost konstruiranja drugačijih identiteta, a tijekom modernizacijskih procesa koji se poklapaju s racionalizacijom koju donosi kapitalizam i industrijalizacija pitanje identiteta dobiva zaoštravajući diskurs ističe Banovac. Sršen percipira pojam identiteta koji je danas razrađen u ravnoteži socijalnih, političkih, ekonomskih i kulturnih društvenih subjekata, te postaje svojevrsni manipulativni koncept, a tomu svakako pogoduje fragmentacija društva zbog narušavanja ustaljene strukture društva u kojoj se pojam identiteta dovodi u dvije krajnosti, odnosno od njegova apsolutiziranja do njegove relativizacije. Posljednjih desetljeća pojavljuju se diskursi o fragmentiranim identitetima sastavljenim od multipliciranih i individualiziranih osoba. Diskursi takvog tipa postavljaju pitanja postojimo li uopće kao koherentne osobe ili kao fragmentirane osobnosti koje istodobno nastanjuju nekoliko društvenih svjetova. Takva pitanja probleme identiteta i modernosti stavljaju u središte interesa suvremenih socioloških pristupa.

Peternai ističe dva polazišta pri definiranju identiteta, esencijalističko koje pretpostavlja postojanje unutrašnje esencijalističke jezgre sebstva, a kategoriju identiteta poima kao nepromjenjivu esneciju. Drugo je polazište antiesencijalističko odnosno ono koje kategoriju identiteta pretpostavlja kao oslobođenu svoje jezgre podložne mjenama. Temeljna nesvladivost koja se nalazi u srži ovih dvaju pristupa je pitanje je li identitet zadatos“ ili subjekt proizvodi svoj identitet svojim postupcima.  Pozitivistički i formalistički književnoteorijski pristup uzima identitet kao danost. S druge strane smatra Peternai u strukturalističko-naratologijskoj praksi subjekt se promatra kao svjestan nositelj vlastite tvorbe, dok je u ideologijsko – kritičkoj koncepciji subjekt nesvjesna ideologijska žrtva, a današnja teorija subjek stavlja u srednji položaj.

Labuse objašnjava dva uzroka rekapitulacije kulturnog identiteta u pojmovnom smislu koji u postmodernističkom društvu prestaje biti tradicionalistički statičan te postaje aktivan i antiesencijalističan. Naime, on postavlja pitanje ljudske slobode i statusa drugoga te smatra da kultura jamči čovjekovu slobodu zahvaljujući slobodnom udruživanju u civiliziranom društvu na način da samosvjestan pojedinac konstruira smisao svoje egzistencije. Veljak polazi od razlikovanja individualnog i kolektivnog identiteta i njihove međusobne zavisnosti odnosno bez osobnog identiteta nema nikakva socijalna identiteta, ali ni obrnuto. Taylor smatra da identitetska sebstva imaju društvene izvore, a njihova autentičnost izražava se samo ako se relacijski i interakcijski prizna, a ne samo nominalno i normativistički priznata autentičnost. Na tom tragu Kalanj ističe kako je postmodernost indicirala krizu identitetske refleksije, ali joj ni u promjenjenim društvenim uvjetima nije oduzela moć traganja za sebstvom. Castells ističe kako se u postmodernom društvenom kontekstu umjesto različitih društvenih uloga pojedinaca identiteti stječu kao ustrajno djelovanje izvan dominantnih institucija modernog društva. U tom smjeru ide i mišljenje da individualizacija u suvremenim društvima označava stanje u kojem se Ja ne pokazuje samo kao nositelj društvene uloge nego kao osobnost koja racionalno i emocionalno upravlja svojim životom.

Bauman je u zajednici ispitivao ambivalentnost  koju traže nove društvene veze koje se manifestiraju u kasnome kapitalističkom društvu. One su sposobne prouzročiti zahtjeve za zaštitom i povratkom prepoznatljivom i ograničenom društvu što stvara svojevrsne zapreke koje uvjetno rečeno nepripadnike drže na distanci, tko god oni bili. Istodobno zajednica predstavlja sigurno mjesto u odnosu na planetarne učinke globalizacije. Gotovo isto vrijedi i za politiku identiteta gdje je naglasak na pozlaćeni kozmopolitizam i zavodljivoj pokretljivosti globalnih elita i njihovoj opreci s bijedom onih kojima nije moguće izbjeći lokalnu dimenziju. Stoga, politika identiteta govori jezikom onih koje je globalizacija marginalizirala. Unatoč tome mnogi koji se bave postkolonijalnim studijima smatraju da bi utjecanje identitetu valjalo razmotriti kao tekući proces redefiniranja sebe i ponavljanog pronalaženja vlastite povijesti. Osim toga, navodi Bauman kroz slom društvenih spona krute modernosti moguće je nazrijeti scenariji koji vodi društvenom oslobođenju. Pitanje identiteta dovodi se u vezu sa slomom države blagostanja i porastom osjećaja nesigurnosti koji je uslijedio, korozijom karaktera, koje su ta nesigurnost i fleksibilnost na radnom mjestu proizveli u društvu. S tim u vezi Bauman konstatira kako su stvoreni uvjeti za pražnjenje demokratskih institucija od sadržaja i za privatizaciju javne sfere, koja sve više nalikuje na talk show u kojem svi izvikuju vlastita opravdanja, a da to nikada ne uspjeva utjecati na nepravdu i nedostatak slobode u modernom svijetu.

Kaufmann na identitet gleda kao svojevrstan proces unutarnje povezan s individualizacijom i modernošću, a dinamički rečeno on je gibanje s pomoću kojeg pojedinac stalno iznova preoblikuje društvenu građu od koje je sačinjen. Upravo zato kriza identiteta je zapravo simptom te rastuće pozicije subjektivnosti u društvenoj reprodukciji. Po svojoj tendenciji identitetski proces se očituje tom subjektivnosti iako se sučeljava s nepremostivim objektivnim obilježjima. Uspješno pretvaranje objektivnih obilježja  od zapreka u resurse potrebuje stanovitu kompetenciju koja je moguća samo kad identitetski rad slijedi točno zadane modele i kada ne upravlja svime i razvija se svakako, subjektivnost se nalazi u samom središtu moderne tvorbe identiteta ističe Kaufmann.

Lošonc  govori o poistovjećivanju između samoidentiteta i identiteta stvari u vremenu. Potonje se može razumjeti u okviru supstancijalnih identiteta stvari, kao efekt izvana nametnute  perspektive koja neminovno popredmećuje identitet. Upravo različiti obrasci identiteta koji se nude kao orijentiri u 20. stoljeću, a primjeri su narativni identitet kod Paula Ricoeura ili sebstvo kod Heideggera, taj moment dovode u pitanje jer drže da pojam identiteta koji se ne tretira izvana, u vanjski strukturiranoj perspektivi nego uzima u obzir samoodnošenje sebstva gdje samoodnošenje vrijedi kao neizostavni moment identiteta. Dakle možemo imati sebstvo usprkos tome što nismo isti i što nas život neprestano mijenja. Tu se nameće učinak suvremenoga mišljenja  koje je dekonstruiralo razumijevanje ljudskoga ponašanja na osnovu esencija kao što su klasa, rasa, spol i nacija. Točnije svaki identitet odnosi se na izvanjskost. Iz toga proizlazi uvjerenje da se određena problematika koja se tiče individualnih identiteta javlja i na kolektivnome planu zaključuje Lošonc.

Karlić u pogledu identiteta u suvremenom kontekstu otkriva dimenziju krize posebno one moralne i etične, ali ona se ne može jednostavno pripisati kulturalnom i religijskom pluralizmu već se može promatrati kao strah od gubitka samih sebe, a onda i kao instrument obrane vlastite različitosti. Šokćević ističe kako se postavlja pitanje zašto se nameće nužnost priznavanja identiteta društvenih egzistencija pa shodno tomu Taylor navodi kako je to zbog opće krize koja je postala univerzalna i upozoravajuća za ljude i njihove forme egzistencije koje se izražavaju i legitimiraju njihovim identitetom. Dakle, aktualnost i priznavanje identiteta prema Tayloru postaje imanentno zbog rasapa društvenih hijerarhija, koje su bile osnova priznavanja dostojanstva (npr. časti do kraja osamnaestog stoljeća) ljudskih bića i dostojanstva građana u suvremenim društvenim odnosima te novim razumijevanjem individualnog identiteta, odnosno individualiziranog identiteta kao ideala autentičnosti.

Hall smatra da identiteti nisu jedinstveni i u kasnom modernom dobu postaju sve više razlomljeni odnosno nisu singularni nego se umnažaju gradeći se tako preko različitih antagonističkih diskurza, pozicija i praksi koje se često međusobno presijecaju. Oni su dakle subjekti radikalne historizacije i neprestano se nalaze u transformacijskom procesu. Stoga je rasprave o identitetu potrebno smjestiti unutar tih razvoja i praksi koje su povijesno specifične i koje su uznemirile donekle ustaljen karakter kultura i naroda kroz odnos prema procesu globalizacije koji se poklapa s modernošću i procesima prisilne i slobodne migracije koje su postale globalni fenomen postkolonijalnog svijeta.

Iako izgleda da identiteti svoje porijeklo crpe iz historijske prošlosti s kojom su u vezi, zapravo se prava bit stvarnih identiteta nalazi u pitanjima povezanim s upotrebom povjesnih resursa, zatim resursa jezika i kulture u procesu postojanja prije nego bivanja. Zato ne postavljamo pitanje tko smo ili odakle dolazimo nego što bismo mogli postati, te kako izgleda naša reprezentativna ličnost i kakav utjecaj to ima na našu reprezentaciju. Dakle, konstrukcija identiteta nalazi se unutar reprezentacije. U tome kontekstu oni su u istoj mjeri povezani s izmišljajem tradicije koliko i sa samom tradicijom pa zbog njih tradiciju moramo isčitavat kao mjenjajuću nepromjenjivost. Premda su identiteti konstruirani unutar diskurza Hall ih shvaća kao produkt specifičnih strategija iskazivanja u specifičnim historijskim mjestima u kojima se koriste specifične diskurzivne formacije i prakse.

Ovo su samo neka od polazišta pri definiranju identiteta. Potrebno je istaknuti da  definiranju identiteta pristupamo kroz esencijalističku i antiesencijalističku definiciju, zatim kroz pozitivistički i formalistički književnoteorijski pristup, strukturalističko naratologijsku praksu, ideologijsko kritičarsku koncepciju i suvremenu teoriju. Upravo iz razloga kako bi se  najbolje istaknulo pojmovno određenje kulturnoga identiteta u postmodernom društvenom kontekstu, globalni utjecaj na politiku identiteta, proces individualizacije i modernost. Suvremenost donosi svojevrsnu problematiku individualnih i kolektivnih identiteta, pa zato i  postoje određeni  pogledi identiteta koji otktivaju njegovu moralnu i etičnu krizu  u postmodernom vremenu. Jednako su važna i stajališta koja identitet promatraju kroz transformacijske procese  i rasprave u kojima se o identitetu govori kao o  globlanom fenomenu. Pojam identiteta može se promatrati i kroz ekonomske subjekte kao svojevrstan manipulativni koncept kojem je pogodovala fragmentacija društva. Naposlijetku, može se reći da modernizacijski procesi koje donose kapitalizam i industrijalizacija čine  posljedice koje upućuju na mogućnost konstituiranja drugačijih identiteta.

Izvori:

  1. Banovac, B. (2000). Modernitet, prostor i konstrukcija identitetaRevija za sociologiju, 31(3-4), 113-132.
  2. Bauman, Z. Identitet, Razgovori s Benedettom Vecchijem, Naklada Pelago, Zagreb, 2009
  3. Hall, S., Kome treba identitet?, Reč, broj 64, 215-233, 2001.
  4. Karlić, I., Identitet i dijalog u suvremenom europskom kontekstu, U zbornik radova: Znanost, filozofija i suvremenost, ur. Veljak, L. Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2015.
  5. Kaufmann, J.C., Iznalaženje sebe, Antibarbarus, Zagreb, 2006.
  6. Labus, M.; Veljak, L.; Makalan, A.; Adamović, M., Identitet i kultura, Recenzije i prikazi, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, 2014.,
  7. Lošonc, A. , Predstavljaju li identitetski obrasci apoteozu kapitalizma? U zbornik radova: Znanost, filozofija i suvremenost, ur. Lino Veljak, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2015.
  8. Peternai, K., Priroda subjekta i tvorba identiteta u naratologiji i postmodernoj teoriji pripovijedanja
  9. Sršen, A. Konstrukcija identiteta u sociološkom diskursu, Treatisesand Documents, Journal of Ethnic Studies Razprave in gradivo, Revija za narodnost na v prašanja (0354-0286) 77(2016)
  10. Šokčević, Š. Identitet i »pluralni monokulturalizam. U zbornik radova: Znanost, filozofija i suvremenost, ur. Veljak, L. Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2015.
  11. Tomić-Koludrović, I. i Knežević, S. (2004). Konstrukcija identiteta u makro-mikro kontekstu. Acta Iadertina, 1 (1), 0-0.