Poezija

iskustva

mojem susjedu, prijatelju i učitelju, pokojnome Pavi Tomesiću

 

Samo toliko želim:

volio bih ponovo s Tobom, malen, ići u kino, gledati western i popiškiti Ti se u krilo.

Ili,

volio bih ponovo s Tobom u zimskoj noći vježbati  logičku matematiku, dok simultano izvršavaš četiri operacije: jedeš kuhano kestenje, slaninu i keks kao jedno jelo, piješ rakiju i kavu kao jedno piće, spavaš i sanjaš. A, sanjaš rezultat zadanog zadatka. I, u trenu se trgneš, izgovarajući ga.

Ili,

volio bih ponovo s Tobom sjediti u nekoj prelijepoj, drvetom obloženoj sobi sa stubištem u uglu. Ispijati kavu za okruglim stolom i gledati kamaru bespotre-bnih stvari koje smo kupili na nekakvoj rasprodaji.

Ili,

volio bih ponovo s Tobom pripremati veliko slavon-sko klanje u mojem dvorištu. Grijati se na pari, što ključa u kotlu i gledati Ti izmučene i od zime crvene ruke, kako oštre noževe.

Ili,

volio bih ponovo s Tobom sjediti u tvojem uskom ulazu i piti, piti, piti i piti, dok nam oči obojici ne prekrije mrena, slušajući Te kako govoriš.

 

 NEmati

 

Često nisam  imao.

 

Bilo je svakako.           

Ni sada nije baš puno bolje.

Nemati znači povrće sjeckati na malene  komadiće, jer tako se čini da ga ima više.

Nemati znači uvijek kupovati mljeveno meso, jer ga obično miješamo s rižom ili kruhom.

(Jednom ću napisati kuharski priručnik s opisanim pripravama jela koja sam kuhao, kada nisam imao.)

Nemati znači živjeti u stanu bez kupaonice i pušiti jednu cigaretu u više obroka.

Nemati znači uvijek nešto improvizirati i osmišljavati.

Nemati  jednom postane trenutak u kojemu se stanje pretvara u radnju.

Nemati  je  vrijeme  u   kojem  rečenicu uvijek  započinješ riječima JA NEMAM…

 

dnevnik

 

Dvadeset i peti je svibnja 1991. godine:

proljeće je, a mi sjedimo na pragu đakovačke

željezarnice i pričamo o svemu,

dijeleći zadnju cigaretu – po partizanski.

 

Dvadeset i peti je svibnja 1994. godine:

kao da je ljeto, a mi se srećemo jednom ili dvaput mjesečno. U mojoj podstanarskoj sobi ispijamo ku-hano vino i pričamo isključivo samo o književnosti.

 

Dvadeset i peti je svibnja 1998. godine:

kao da je jesen, a meni je svakoga dana sve teže i te-že prizvati njegov lik iz sjećanja.

 

Dvadeset i peti je svibnja 2001. godine:

kao da je zima, a mi si uputimo ponekad pokoju reče-nicu, ali, uglavnom, šutimo e-mailom.

 

NADOPIS, KASNIJI

 

(Dvadeset i peti je svibnja 2009. godine:

nekada je to bio Dan mladosti, a mi smo danas dosta stariji i razmijenjujemo, u međuvremenu objavljene, knjige.)

 

oda  govorenju

Nepoznatoj Ženi

 

Govorio bih ti ono o čemu više ne govorim nikome.

Ponovo.

Govorio bih ti polako, kako sam samo tebi mogao govoriti.

 

Govorio bih ti dugo, kako sam ti oduvijek volio govoriti.

 

Dok te pratim kući, Ti me gledaš ravno u oči.

I, kao da sve što kažem, prevodiš na neki svoj  jezik. Drukčiji. Ženski. Pjesnički.

Toliko ženski, da se ne sreće u drugih pjesnikinja.

 

Zbog tog bih ti jezika govorio ono o čemu više ne govorim nikome.

 

Sanjao sam kako govorimo…                                                        

Govorom si nazdravljamo. Drukčiji. Stariji. Promijenjeniji. Govorimo.

 

Često razmišljam o tome:

I Ti govoriš. Dešifriraš. Analiziraš. Zapitkuješ…                                    

Pa, sve to opet drukčije izgovaraš.

 

Ja govorim o nečemu o čemu više ne govorim nikome.

Ponovo. 

 

Odjednom stojimo već na autobusnom kolodvoru. Oko nas su neki prljavi ljudi raskolačenih očiju.

Gledaš me.

 

Nasmiješena si. – Koža ti  je na licu potamnjela. – kažem.

 

– Od umora. – kažeš.

 

Lijepa si. Oduvijek si bila lijepa. – pomišljam, ali  šutim.

 

Ulaziš u bus i kažeš:                                                                                      

 

Ne rastajemo se sada zauvijek, valjda?!

 

A ja opet ne kažem ništa.

 

 ***

 

Ova ti noć isuviše sliči.

 

Prošlost se oblikuje u vodi i poput nje je prozirna.

Neomeđena je još i obrisi koje u njoj vidiš uopće više ne postoje, vjeruj mi…

 

Završetak one knjige najvjernije joj ocrtava sadržaj i zato već po stoti put zaboravljamo detalje koje smo u njoj pro-čitali.

 

A, istina, svakako, ima bijelu boju.

I, tajne o njoj, što su iza,

ljepe se jedna po drugoj, razgoličujući se.

 

Najteže se čuvaju nezapisane priče, rekla si  jednom,

dok je kiša jako-jako padala. I, dugo.

 

Činilo se da nikada više neće prestati…

 

KAO  OD  OTEKLINA NA  NEPCU

 

Okupi me, unazad. Jednom. Neka bude jutro. U proljeće.

 

Ja molim dragog Boga da se vrijeme, istrešeno po

ravnini, sâmo ne počne smanjivati, tada. – kažeš.

 

A imam i dovoljno, još. Premda, znam da odabrano

nikada neće postati tvoja trajna navika..

 

U svakom trenutku koji nas je obišao,

vidjela si nešto  jasno i lakoutvrdivo poput vodene bolesti od koje si povremeno umišljala da boluješ.

 

Kad ponovo dođe zima, ne naslanjaj glavu na staklo,

ne zatvaraj se i kada nemaš što za reći,

prestani više prstima crtati te nevidljive oblike po zraku!

 

Najviše volim vodu. U njoj je sve tako nestvarnije…

 

SAMO  ZBOG  RAZOTKIVANJA

 

Dok izgovaraš: Propustila sam vrijeme

– i praviš nakon toga dugu stanku u velikoj, muškoj i

bijeloj majici, što ti seže sve do koljena,

s vrhom malog prsta između usana nakrivljene glave i raspuštene kose, izgledaš kao kakva pospana

djevojčica koju su sada probudili.

 

U toj rečenici, još, čujem jeku u kojoj gledaš, potom, kroz prozor i ne vidiš niti jednu pticu.

Pregorio je osigurač, a ne čuješ onaj kratki ”tk”– kažeš.

 

Svaki put kada prestane padati snijeg, riječi postaju sve du-že i mekše, uviđaš.

To te čini još zamišljenijom.

 

Nekada je sjećanje služilo samo za lijepe stvari i

otkud sada to bezotporno pristajanje na izbor između ravnoga i praz-nina unutar zidova,

iza kojih su zvukovi još nevidljiviji…

 

U  INFINITIVU

 

Omotati sve, hermetički.

U jedan neprekinuti platneni povoj.

Nije bitna boja, samo mora biti jedinstven.

Jednom.

 

I, porazmisliti, još… O svemu… Prije…

I, pospremiti, svakako.

Nikako ne ostaviti previše svega iza sebe…

 

Staviti stvari na svoje mjesto…

 

Misliti kako je najbolje znati da je red potreban

i u ostavljenom  prostoru.

U prostoru u kojem je mrak.

U zatvorenom prostoru…

 

A, onda, treba, na kraju, još samo zaključati i izaći. Nikako ne zastajkivati, niti se osvrtati.

I, požuriti… I, stići…

 

…stanica je iza ugla.

 

Gordana bi citirala nekog poljskog pisca:

Kad uđeš u vlak, odmah idi do prvog otvorenog prozora. U vlaku uvijek ima negdje neki prozor koje je otvoren…

 

I to spašava. Otvoreni je prozor uvijek nekakav spas.

Kroz njega se uvijek može pogledati, udahnuti, razbistriti, ući…

…ili iskočiti…

 

 +++

 

Drava  je ponovno narasla.

Hodam njezinom desnom obalom nakon proljetne kiše.

Osjećaj je rastrgan između mirnih kretnji.

Gledam u vodu i slušam ptice.

Ne bojim se previše, premda sam nesretan.

Pogotovo tužan…

 

Preteško mi je gledati u vodu grada kojeg napuštam, 

a u kojem sam planirao provesti život…

 

+++

Ne znam gdje bih u sebi iskopao tu rupu u koju bih sahranio sve što imam, a što nikada nije trebalo biti moje.

 

+++

Kroz mrak razvlačio sam žice po velikom prostoru Kazališta koje mi je poklonio jedan dragi Prijatelj i koje mi je tako brzo i tako polako izmaklo iz ruku, a tako sam ga jako volio…

KAO I  PROŠLI PUT

 

Tražim Te u riječima neke debele knjižurine koju mi je već teško držati u rukama.

 

Izučavam te u nadi da ćeš ugurati riječi u moja usta.

 

+++

Nešto na što ne možemo utjecati, određuje dubine pora u nesreći protiv koje se ovdje, kao ni mnogi, više ne mogu boriti.

 

JUTARNJI RAZGOVOR, NEČUJNI

 

Kao po ljigavosti od ljepila, kližemo se po tamnome prostoru naše scene. Milimo po redovima gledališta… Već smo odšućeni i još umorni. Tihi i u ovo doba  uglavnom bespotrebno nervozni…

 

Poezija mi je sada draža, mislim, dok se trudim biti što tiši, kako ti ne bih remetio bunovnost, a ti se nesvjesno protežeš po sjedalicama i ne iznalaziš snagu za

ustajanje.

 

– Ti nikada nisi bio dobar pjesnik, odgovaraš mi, isto toliko bezglasno, a ja osjećam kiselost treće kave, od jutros, u ustima i dalje šutim.

 

Nešto nam nedostaje…

 

…ni ne pomišljam što bi dalje moglo slijediti…

Samo šutim.

 

 umjesTO UMJETNIČKE OSTAVŠTINE OSIJEKU

ili još: Stara  pjesma

 

…dok smo još tu i dalje šutimo pod površinom, pred posljednjim zatvaranjem velikih crvenih vrata za sobom, gledajući  u ‘taj maleni i intimni’ – govorio bi Zlatko – a stvarno nekako čudni i kao uklet, a ipak naš crno-crveni ‘theaterKRAJvrata’ kojeg više, kao i nitko, uostalom, ni ne želimo, a na čijoj smo, i pored svega, ‘vedroj sceni’, u proteklih deset godina ispričali sve naše ‘muke po tragovima’, mislim da baš i sada negdje netko nekome govori kako posvema sigurno postoje ljudi, koji svoju misiju, zapravo, zapisuju u vlastitu bradu, a upornost u provođenju nauma do samoiscrpljenja, u jednom periodu života, doživljaju kao svoj jedinomo-gući put…

 

Oni se povjeravaju samo svojim psima s kojima i žive pod tom istom površinom u čiju su se unutarnjost ušili svojevoljno, zbog samo njima, valjda, poznate potrebe…

 

… a, potom, iznenada, jednostavno, samo nestanu…

 

 I IZNOVA, PA U KRUG

 

Kad konačno jednom opet stigneš,

zasigurno u nekom drugom ili već trećem licu, 

prvo mi neko vrijeme ne daj govoriti. 

Ispod površine…

Daj si prostora.

 

Tamo gdje je najgušće i odakle je najteže izaći,

tamo je opipljivost najmjerljivija.

Uvijek te na neki poludemonski način osjećam.


Zato me ogrni u dugački kaftan

i posjedni u neku veliku fotelju

prekrivenu crvenim prekrivačem

kojeg donesi s nekog od tih svojih,

uvijek predugih i predalekih, putovanja,

s kojih se gotovo nikada ne javljaš…

Ovoga puta je bitna boja. Molim te pazi na to. 
Neka ne bude ona obična crvena i od viđenosti već blijeda.
Neka to bude neka druga crvena boja. 

Tamnija.


Jednom, kad te opet dozovem…

Kada jednom i ne bude to pravo vrijeme koje još ne uzimaš u obzir, opet će sve biti drukčije i opet nećeš znati ni koliko sam htio, ni koliko sam trebao…

Ni obrnuto.

Novčići se često prebrzo koturaju.

 

Odgovor nikako ne može biti jednosmislen i jasan, dakako. 


Jednom, kad te opet dozovem… 

I, molim te obrati pažnju na godišnje doba.

Nemoj da bude neki visoki datum.

Najbolje neka bude ljeto.

Ipak, najviše volim ljeto.

Tada, mislim, uopće neće biti potrebno

govoriti o…

 

I iznova…

Jednom, kad te opet dozovem…

I, kad konačno jednom opet stigneš,

drugom zasigurno u nekom ili već trećem licu,

nikako mi ne daj govoriti!


MORAM

 

Moram pronaći sve skriveno ispod tog crvenog perja.

 

Misleći kako ne znaš da izgleda kao urok.

A, izgleda još i tako stalno,

kao da se ništa nije promijenilo, rekla je Marija ili Đurđa, ne sjećam se više…

 

…a to uopće nisu bile te karirane hlače…

 

Usljed onih trenutaka i usljed drugih koji nisu bili takvi jedna je ptica kružila nad krovom.

 

Jasno se dalo vidjeti. Ili izmisliti.

 

***

 

U tom su ogledalu lica, često, poprimala i druge oblike. U nježnim i blagim tragovima, misliš.

 

U nekim još daljim trenucima.

 

Možda tada i neću toliko inzistirati na tim već odavno iscrpljenim temama.


***

 

…nesto me iz te paperjaste magije od tamnocrvenog prozorskog prekrivača s bijelim na rubovima…

 

…kao s istoka…

 

…onog iz kletve koje je asociralo na ravnicu, miku antića i matiju bećkovića…

 

Podjaruje i hajca…