O ŠESTOJ KNJIZI

KNJIŽEVNA prikazba što izravno i glasno progovara o prilikama u postojećem društvenim trenucima. Kroz splet različitih situacija u prvi plan ovog kolotijeka izbijaju onostranosti samih aktera, ali i čitave zajednice…

S na izgled bezazlenim problematiziranjem momenata devijantnosti raznih društvenih odnosa, i poslovnih i privatnih, ova se knjiga skoro pa groteskno poigrava sa izraslinama na percepcijama konvencija, što nas okružuju.

Nezavisni pripovjedač koji može biti svatko od nas, zateknut nizom uvijek istih problema i uobičajenih predrasuda, prvo u svojoj sobi, a u nekom drugom dijelu, odnosno knjizi, i na željezničkom kolodvoru, doslovce iskače iz svoje kože i u svoj iskaz spaja sve ono što vidi i što ga muči.

A, vidi sve, dakle, muči ga SVE…

Osnovno oružje u ovom ratu pojedinca protiv svih i sebe je jezik/riječ i nazivanje stvari pravim nazivima, bez eufemizama nametnutih globalizacijskim (hm) razvojem.

I, svijest o svemu, a nemoć koja izluđuje.

Ovo je knjiga bez početka i bez kraja. Koja može započeti bilo gdje i bilo kada, a isto tako i završiti, da bi se poslije opet jednom nastavila.

Ovo je ono što u svakodnevnom jeziku zovemo ”pucanje”, a može se dogoditi svakome od nas.

Branko Maleš

ZBIRKA JE IZDANA POVODOM OBILJEŽAVANJA 25 GODINA OD OBJAVLJIVANJA PRVE AUTORSKE PRIČE IGORA ROGINE, A POKROVITELJ IZDANJA JE

Zapisi Igora Rogine,  književni Il Codice  Di Staffarda

Missa pro defunctis: Requiem aeternam…glazbeno je to djelo koje nema instrumentalnu pratnju, međutim sve što je potrebno daju isključivo ljudski glasovi.

I zato smatram da je ovakva paralela sasvim odgovarajuća, jer u tekstovima Igora Rogine ne mogu razabrati ni violinu, niti gitaru… ni harfu niti harmoniku… niti jedan jedini udaraljkaški instrument. Osim glasa. Jednog – vodećeg i potom više njih, toliko različitih. A ipak usklađenih u konačnici.

Glas koji preuzima ulogu leading vokala, glas je autora. Čitajući Igora (dopuštam si ovo malo intimiziranje iz sasvim razumljivih razloga: osoba koja tako lako i bez zadrške ogoli i ponudi svoju emotivnu intimu – nikada nije stranac, bez obzira na različite pozicije u križaljci vremena i prostora), sasvim jasno čujem sve ono što jedan requiem sadrži, a to je molitva za spas duše.

Requiem je forma koja rijetko ili gotovo nikada nema u svojem sastavu Gloriu i Credo.

 Ima li ih proza Igora Rogine?

Nema.

Rogina ne slavi. Rogina ne vjeruje. Rogina čupa iz vlastite nutrine dio po dio okrvavljenih petrificiranih uspomena, slaže ih u nisku i prinosi ih kao svoju osobnu zavjetnu žrtvu bez ikakve namjere trgovanja s Bogom, sudbinom, bilo kime ili bilo čime…

I zato ga je teško čitati. I zato su to najbolji dijelovi knjige.

Ostali glasovi kroz priče u knjizi, glasovi su koji slijede, okružuju, manje ili više nehotično usmjeravaju, ponekad iritiraju intoniranjem visina kojima prirodno ne pripadaju.

I tu se povremeno uočava Igorovo lutanje i kronična boljetica: davanje previše prostora onima koji to ne zaslužuju. Doista nije bitno radi li se o osobama ili zbivanjima. Rogina tako razbija konzistentnost jednog slow motion bivanja i disperzira ga na irelevantno. I to mu pomalo zamjeram, ipak se nadajući kako će u budućim zapisima ostati vjeran istinskom sebi i postići spas duše za neko drugo, sretnije putovanje.

Narcisa Veljković, medijska analitičarka