O dva madeža na vratu

[royalslider id=”23″]

Čitajući ‘o dva madeža na vratu’ Igora Rogine…

Najprije sam bio zatečen zagonetkom naslova. I , prirodno, prva mi je pomisao bila: ovo je umjetnost od ljubavne poezije. I čulne. Uz to i vrlo osobne, A pratila je ovu prvu misao i uzgredna primisao: ne će li se svaka djevojka s dva madeža na vratu osjećati obilježenom ovim pjesmama i govorima kao njihovom identifikacijskom šifrom?

Kako sam se prevario!?!

Naslov jeste tajni kod. I – kako to često biva  –  naslov je i izazov neodlučnom čitatelju-gledatelju da taj tajni kod prozre i tako postane sudionikom tajne. Zavoljeti neku umjetnost – ne znači li to isto, što i pristupiti tajnom (i neformalnom) društvu duhovnih istovjetnika?

Ljubitelji određenih tekstova nerijetko su slični latentnim zavjerenicima. Ponekad se, iako vrlo rijetko, probude, okupe i promijene svijet. A ovaj tekst (možda, pomislio sam) pripada onima koji bi ga mogli, makar malo, neprimjetno, mijenjati iznutra. Zar i postoji neki drugi razlog, zbog kojeg bi se tekstovi, uopće, i pisali, odnosno predstave postavljale na scenu?!

I, nismo li mi, mi čitači/gledatelji, čitači/gledatelji upravo stoga, kako bismo se prepoznali u drugima? Stvarnim ili virtualnim, u krajnoj je liniji i svejedno. Razlika je i tako nejasna…

I, tko može reći da li sam i ja sam stvaran, tj. onakav kakvog me drugi vide, ili više virtualan, odnosno onakav kakvim samoga sebe stvaram, da bih zaista bio sukladan svojoj nejasnoj viziji o sebi samome?

Čini li Igor Rogina išta drugo, pišući, do li to sebe virtualnog, ostvarujući se knjigom, preobražava u sebe stvarnog?

A onda sam, potaknut i izazvan još više ovim poniranjem u sebe, utonuo u knjigu.

Ovo je tekst sam od sebe predstava od osobne životne traume.

Odjednom se s čitanjem i s pojačavanjem interesa, javio u meni nejasan osjećaj da u rukama držim nešto što mi ne pripada. Pripada jedino njegovu autoru. Tko god je bude čitao, otimat će je njemu samome, no istovremeno i mnogim hrvatskim ženama iz prosječnih svakodnevnih hrvatskih obitelji.

sandra haltTjeskobne su ovo pjesme. Počesto su prozne, fragmentarne, sažete u munjevita i istančana zapažanja, u autoopservaciju, nenadanu… Pjesme osamljenika u stranome gradu. Stranome, ne stoga što bi autor bio stranac u njemu, nego stoga, što je svaki osamljenik stranac bilo gdje u svijetu. A i znano je da što god je grad veći – veći su i stranci međusobno ljudi koji su u njemu. Grad je sve više slijep ukoliko je više očiju u njemu. Sve se oči samo mimoilaze.

Igor je Rogina napisao knjigu svojih samogovora. Dnevnik tjeskobe koji vapi za svojim scenskim uprizorenjem.

I sam stranac, prihvaćao sam tekst kao pismo upućeno neznanome. Može li se i umjetničko štivo, uopće, drukčije prihvaćati? A, štivo koje prihvaćate, polako nalazi svoje mjesto u jednoj imaginarnoj biblioteci vaših osobnih knjiga kojima je ispisan vaš duhovni put. Tako sam osjetio, asocijativno, da se ova knjiga svojim fragmentima samoće povezuje s jednom drugom koju sam davno, još kao gimnazijalac, čitao kao izdvojenik u jednom gradu beznadno istovjetnih ljudi.

Bila je to knjiga Charlesa Baudelairea. ‘Spleen Pariza’.

Dobivaju li upravo i Osijek i Hrvatska svoj ‘Spleen…’?

Sjetio sam se kako sam u rječnicima stranih riječi tražio objašnjen je meni, do tada, nepoznate riječi ‘spleen’ i našavši ga – još sam manje shvaćao naslov. Mnogo kasnije shvatio sam da snažan pjesnik mijenja značenje riječi koju upotrijebi. Poslije Baudelairea riječ ‘spleen’ više nikada nije značila isto.

Poslije Igora Rogine riječ ‘madež’ više nikada ne će značiti isto u svijesti onih koji ovu knjigu budu čitali ili gledali predstavu.

Prvi lanac pjesama, prva životna priča ispričana fragmentima sjećanja, govori o njegovoj Majci i o njenom skrivenom, nevidljivom za druge, putu u smrt.

Ona je imala dva madeža na vratu.

Koliko je nježnosti u tom intimnom detalju? Koliko života odlutalog s jednom smrću?

Čovjek umire onoliko puta koliko puta izgubi one koji ga vole i u čija je srca i svijest bio utisnut. Od tada ostaje samo to: bio.

Umiremo onda kada umiru oni koji nas se sjećaju. I, jedino je to naše stvarno iščezavanje.

Utisnuti ih u zajedničku svijest, kao u otvorenu ranu, znači nadrasti nestajanje.

Igor Rogina upravo to učini. Vraća vrijeme. Vraća tisuće hrvatskih žena našeg doba u njihovim poratnim patnjama…

I, osjetih još da jednu knjigu koja je to uspjela već imam na svom radnom stolu, odloženu na rub, ali uvijek pri ruci, kao što se drži molitvenik. Nije li ta knjiga daleki dvojnik ove Igorove koju čitam – iako te knjige, vjerojatno, ne znaju jedna za drugu? Ipak su srodne. Srodne su po tome, što su prihvatile izazov smrti. I, smrt se povukla.

Potražio sam i tu knjigu. I nju već imam, otprilike, pola stoljeća. Reiner Maria Rilke: ‘Die Weise von Libe und Tod des Cornets Cristoph Rilke’. Pjesan o ljubavi i smrti Korneta Kristofora Rilkea.

Roginina je knjiga, diskretno, našla svoje skromno mjesto između dviju malih knjiga koje me prate kao prijatelji, potiho i postojano Pamtimo onu umjetnost koja boli.

Ova umjetnost boli.

Zato će trajati.

–          dr. Bogdan Mesinger, Filozofski fakultet Sveučilišta J.J.Strossmayera u Osijeku

Copy (3) of 11Copy of default_header

– fotografija s mini koncerta grupe Tatwa upriličenog nakon promocije knjige u Osijeku