Maja & Vuneni, TIHOMIR DUNĐEROVIĆ

Od traume subjekta do traume teksta, i obrnuto

539842_10200161302009698_843542939_n.

Nagrada Drenovačkih pjesničkih susreta za prvi neobjavljeni pjesnički rukopis uvela je u korpus hrvatskoga pjesništva mnoge mlade autore (Radmilović, Plazibat, Šojat, Nagulov, Kunštić, Tomić, Ivankovac, Vuco…), od kojih je njih nekoliko taj visoki start i kapitaliziralo kroz daljnje ozbiljno (auto)poetološko promišljanje, objavljivanjem novih tekstova i knjiga. Jedan od njih je i višemedijski kreativac Tihomir Dunđerović (izlagao skulpture, objekte i instalacije, svirao bubnjeve i udaraljke te izvodio performanse) čiji se raznomedijski djelatni (i recepcijski) angažman i te kako osjeti u njegovom pjesničkome radu.

Retro…

Već se prvom, laureatskom zbirkom Psiho, ptice, Dunđerović pokazao pjesnikom pozorno  razrađenog strukturnoga koncepta. U toj je knjizi u središtu lirske radnje relacija subjekt-subjekt-prostor-vrijeme, posredovana sadržajno eliptičnim slikama, odnosno subjekt koji pojačanim osjetilima percipira bliskog Drugoga u (često zajedničkom) detalju zbilje, iz kojeg onda kontemplativno relacionira sa širim kontekstom – geokulturološkom i povijesnom dimenzijom zavičajnosti, obiteljskom i intimnom poviješću itd. Iako je fokusacija svakodnevnih banalnosti, prema stručnoj recepciji (primjerice, Krešimir Bagić, Sanjin Sorel) put k delegitimizaciji univerzalnog, u Dunđerovićevoj se prvoj zbirci, čini se, događa upravo obrnuto. Kao da je svrha takozvanih malih priča legitimirati velike (primjerice, osobno iskustvo zavičaja prerasta u problematiziranje zavičajnosti kao geobiografskog označitelja subjekta uopće, osobno iskustvo rata motivira elaboriranje traume tijela i prostora i sl.).

Male i velike priče

U novoj knjizi Maja i Vuneni, međuovisnost velikih i malih priča varira u svojoj hijerarhijskoj realizaciji, i to strategijski koherentnije s obzirom na ciklusnu zaokruženost tematsko-motivskih segmenata. Drugim riječima, ciklusi su dovoljno kompaktne sadržajne strukture u odnosu na naslove (ali ne i unutarciklusno, unutartekstualno!) da ih se može percipirati kao strategijske cjeline kada je riječ o supostavljanju mikro- i makropriča. Već su sami ciklusni naslovi (Maja, Vuneni, Maja i Vuneni, Njegova mama, njena mama, Ledeno doba i Više ne pišem) pokazatelji pretežite strategije fokusacije na pojedinačnost. Figurativni naslov Ledeno doba, odnosno subjektno postavljen Više ne pišem, u konstelaciji s ostalim naslovima, ilustriraju strategijski luk od (pseudo)referencijalnosti do metajezičnosti.

O čemu…

1468560_215206211994291_1122151070_n

Određivanje lirske radnje njenim nositeljima, a ne događajima, Dunđerovićevu drugu zbirku čini poetološkiuklopivom u neoegzistencijalistički subjektivistički podkorpus najmlađega hrvatsko ga pjesništva 2000-ih. Naslovi Maja, Vuneni, Maja i Vuneni, Njegova mama, njena mama, označitelji su dominantne Nad Ja perspektive, tj. objektivacije, zapravo pasiviziranja subjektnih instanci. „Portretna“ elaboriranja unutar ciklusa kreću se od jednostihovnih „napomena“ izrazite ekspresivnosti do širih, prozno intoniranih pseudonarativa koji proizvode dojam kako je riječ o narativnim težištima koja će se tek razviti u događajne informacije te umrežiti u smislenu interciklusnu priču. To se, naravno, ne dogodi, informacije se usustavljuju po principu razgovorne asocijativnosti, a ne kauzaliteta, tako da niti jedna naznačena „priča“ ne dobije svoju dovršenu, vremenski kronologiziranu fabularnu realizaciju (iako se, primjerice, kao događajno-emocionalni kulminativ, uz lik Maje veže fizička trauma, prometna nesreća te se sugerira  kako je ona skrenula udobnu i sigurnu putanju njezina života, nema jasnih naznaka o konkretnim posljedicama i sl.). Kao najvjerojatniji razlog asocijativnog uvođenja informacija, nameće se množina naracijskih perspektiva, odnosno polilog subjekata različite spoznajne kompetencije (psihoterapeut, član obitelji, susjed, mediji…) u odnosu na lik koji je „tema“, a što i samo (taj postupak) postaje tema, uvođenjem žanrovskih sugestija labilne i informacijski nepouzdane strukture trača kao osporavatelja vjerodostojnosti izgovorenoga: zar ne vidite gospođo oni bacaju otpatke preko balkona njihovo dijete urla ispred zgrade skače stepeništem i mumlja njihovo dijete neprekidno mrmlja lomi riječi guta slogove i ispušta potoke sline pa vidite li vi to dijete to dijete je strašno izvan svih normi pristojnog…je, gospođo, bog je ponekad stvarno okrutan, htio sam reći, to sigurno misli i vaš muž. pa vi ne prestajete pričati, a tek je svanulo.

(zar ne vidite, gospođo?)

Miješanje različitih retoričkih diskursa bez interpunkcijskog označavanja i razgraničavanja unutar istoga teksta, označava kulminacijske situacije subjektivitetnog hiperangažmana, iza čega ostaje identitetna praznina. Usprkos imenima kao potencijalnim orijentirima.

Žamorna perspektiva iz prva četiri ciklusa donekle se stabilizira u ciklusu Ledeno doba gdje se događajno usredotočeniji subjekt autoidentificira kroz uže intimne i privatne relacije u svakodnevici:

svakodnevno  sam viđao malu izdajničku zelenu točkujapergametal kako treperi na ekranu pored njegove slike, ali bih svejedno okrenuo glavu. bilo je to baš kao kad na ulici naletite na nekoga poznatog, svrnete pogled i prijeđete na drugu stranu ceste.

(nitko se tome nije ni malo čudio)

Posljednji ciklus Više ne pišem, kao da je metajezična referenca na strategiju svih prethodnih ciklusa, koja pojašnjava i filmsku strukturiranost informacija, još transparentniju nego u prethodnoj zbirci, što ju je kao stilsku dominantu ondje interpretativno prikazao pogovaratelj i urednik Goran Rem. Više ne pišem, već snimam poeziju, moglo bi se dometnuti subjektovom glasu koji kao da proročki najavljuje radikalnu promjenu iskazne paradigme poezije, supstituciju umjetnosti riječi umjetnošću slike kao konačnu kapitulaciju verbalne umjetnosti pred vizualnom tehnologijom:

više ne pišem. bilježim samo mobitelom ili fotoaparatom sličice u kojima uočim ono nešto oko čega bih mogao omatati riječi. volim ih zvati predpoezijom i misliti o tim sličicama kao o sirovini.

(više ne pišem)

Čitati ovu zbirku (i) unatrag, s obzirom na inventivno postavljenu ciklusnu kronologiju podataka, također bi, dakle, bilo opravdano i interpretacijski iznimno uzbudljivo! Stoga, svakako treba iskoristiti svježinu autorove stilske ideje te to i učiniti!

dr.sc. Sanja Jukić, prof.