Glas Slavonije, N. Vekić

DVOSTRUKI DRENOVAČKI LAUREAT

Tihomir Dunđerović: U Hrvatskoj poezija grebe po samom dnu

Objavljeno 24. svibnja, 2014.

tiho nagrada

Osječanin Tihomir Dunđerović, 42-godišnji je nagrađivani pjesnik, umjetnik, školski knjižničar i književni kritičar. Kao diplomirani knjižničar i profesor hrvatskog jezika i književnosti poučava mlade u OŠ Bilje svojim dvjema ljubavima – umjetnosti i egzaktnim informacijskim vještinama.

I usput piše poeziju – na tiskanim i onim virtualnim medijima, i skuplja nagrade.

Tvoja druga nagrada u Drenovcima! Slučajnost ili pravilo?

– Točno prije deset godina dobio sam u Drenovcima nagradu za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis autora iz Slavonije do 35 godina starosti. Sljedeće, 2005., Općinska narodna knjižnica Drenovci objavila je moju prvu knjigu “Psiho, ptice”, u biblioteci Pjesnički susreti. Bio je to moj ulazak u književnost, ako ne računamo ranija objavljivanja pjesama po raznim književnim časopisima. Deset godina poslije, dobio sam za zbirku “maja & vuneni” ovu nagradu “Duhovno hrašće” za najbolju knjigu slavonskih autora objavljenu između dvaju pjesničkih susreta. Čini se kako me hoće ovi brojevi pet, deset, petnaest, dvadeset, dvadesetpet ili jednostavno nisam uspio izaći iz regionalnih okvira.

Jedno banalno pitanje: jesi li očekivao ovu nagradu? Ako jesi – zašto? Ako nisi – zašto?

– Ne znam točno koliko je naslova konkuriralo za nagradu, ali pretpostavljam da i nije bila neka gužva. U tih godinu dana slavonski pjesnici, koliko je meni poznato, nisu baš objavljivali. Zato sam se i prijavio. Mislio sam da nemam konkurencije. No, izgubio sam svaku nadu kada sam pročitao odličnu zbirku “Jedini posao” Miroslava Mićanovića. Na kraju smo nas dvojica podijelili nagradu, što mi je izuzetno drago jer se naše pjesničke priče vrte oko Drenovaca. Miroslava sam osobno upoznao baš u Drenovcima, on je u Quorumu objavio moje prve pjesme, pisao sam o njegovoj zbirci “Zib”, on je u Drenovcima predstavio “Psiho, ptice”, sudjelovali smo zajedno u jednom projektu…

Misliš li da u podjeli nagrada, ne samo književnih, pjesničkih, nego inih – naročito umjetničkih i kulturnih – vladaju lobiji? Da je oko svake okupljen uži ili širi krug istomišljenika koji godinama međusobno dijele nagrade?

– Može se to i tako reći, s jedne strane. S druge strane, možda smo samo premala zemlja, svi se poznajemo, povezani smo na više razina, međusobno se čitamo ili ne čitamo, volimo se ili se ne volimo. “Duhovno hrašće” je regionalna, slavonska nagrada, pa tu govorimo o još užem krugu involviranih ljudi. Svatko bi tu našao neke poveznice.

Je li poezija još uvijek uzvišena disciplina?

– Uzvišena je disciplina ako govorimo o kvaliteti poezije. Usudio bih se reći da je poezija u Hrvatskoj mnogo kvalitetnija od proze, ali proza bolje prolazi, više se izdaje, bolje se prodaje. Uostalom, proza se i više čita. Uzvišena je, ako ustvrdimo da poeziju piše manje ljudi i da poeziju čita i razumije mali broj posvećenika i zaljubljenika. U svemu drugom, poezija grebe po dnu.

BESPUĆA INTERNETA

Jedan autor i izdavač stripa nedavno mi je rekao da je od stripa manje prodavana danas još samo poezija?

– Da, meni je moj rođak, slikar Hrvoje Duvnjak, koji je, usput, radio i naslovnice za obje moje knjige, rekao da oni za manje izložbe tiskaju kataloge u nakladi od 500 primjeraka. Zbirka “maja & vuneni” tiskana jeu nakladi 300 primjeraka. Ministarstvo kulture za knjižnice je otkupilo 20 komada, prodali smo još nekoliko komada, a ostatak sam podijelio zainteresiranoj rodbini i prijateljima. Moram naglasiti da je tiskanje zbirke financirano isključivo vlastitim sredstvima izdavača, uslugama i privatnim gestama prijatelja i rodbine. Svi su nas ostali odbili, i Županija i Grad Đakovo, Grad Osijek i Grad Zagreb. Ostao je samo začarani krug neplaćanja i besplatnog rada. O tom govorimo kada govorimo o poeziji.

Rješenje? Kako dalje?

– Zbog svega navedenoga razmišljam da je možda najbolje rješenje u odustajanju od tiskanih izdanja i selidbi na internet. To sam već gotovo u cijelosti i napravio. Čuvam još samo iz sentimentalnosti zgotovljenu zbirku “Drvolaši” za dobru staru knjigu. Sve novo i staro postat će elektronika. Objavio sam prvu zbirku na servisu issuu.com, eksperimentirao sam i s internetskom izdavačkom platformom smashwords.com, na kojoj je bilo nekih tristotinjak skidanja knjige u prvih mjesec dana. Napravio sam promotivnu stranicu za knjigu “maja & vuneni” na Facebooku. Pišem poeziju na blogovima, i to ima svojih prednosti i mana. Raspršio sam se po bespućima interneta. Sada sam koncentriran na relativno novom blog servisu medium.com, gdje objavljujem fotografije i tekstove. Vizualna ljepota i jednostavnost tog servisa povukla me je iz mrtvila pa na adresi medium.com/@tihimiran upravo nastaje nova knjiga radnog naslova “Mistikanimalistik”.

Što je onda pjesnicima poticaj za pisanje, ako se poezija slabo prodaje (dobro, to baš i nije neka neobičnost), ako generalno ljudi manje čitaju, barem prema nekim statistikama i istraživanjima?

– Nema tu poticaja, nije poezija poljoprivreda. Mislim da poeziju možeš pisati jedino kad odustaneš od svega, pa i od poezije. Onda tek možeš krenuti pisati iz početka. Zašto? Zato što je to, rekao bi Miroslav Mićanović, naš jedini posao.

SONY DSC

LUKSUZNI SISAVCI

Knjižničar, pjesnik, performer, informatičar, glazbenik… što od toga je najviše Tihomir?

– Zasigurno nisam informatičar, samo sam samouki napredni korisnik. U toj nekoj neobjašnjivoj potrebi za izražavanjem nisam birao sredstva. Eksperimentirao sam, miješao medije, posuđivao, koristio sam se različitim alatima i primao sve utjecaje. No, možda je knjiga ta koja je dala početni impuls, od knjiga i čitanja je sve krenulo. Ni sada ne mogu pisati ako ne čitam. Možda sam trebao biti discipliniraniji i koncentrirati se samo na jedno područje. Možda bi krajnji rezultati bili bolji, ali u svakom bi slučaju bili drukčiji. Rekli su mi, napola u šali, da sam u svemu dobar, ali ni u čemu nisam najbolji. Ima istine u tom.

Entuzijazmom si zarazio i svoju knjižničarsku struku. Koliko dostojanstva ima danas ta struka? Ima li smisla truditi se, boriti?

– Uopće nisam entuzijastičan, pomalo sam umoran od štednje i improvizacija. Donald J.Urquhart je u “Načelima bibliotekarstva” rekao da su knjižnice luksuzni sisavci. Rekao je i da negativne posljedice koje nastaju zbog nemogućnosti zadovoljavanja informacijskih potreba korisnika nisu neposredno uočljive. Godine neulaganja u knjižnične fondove, knjižnice i ljude općenito, ostavilo je i ostavlja strašne posljedice. To je kod nas već postalo neposredno uočljivo. Ono što si nazvala entuzijazmom je prije kontrola štete. Na taj se način borim i pripremam pričuvne položaje na koje ćemo se mi knjižničari morati povući. Pitanje je samo hoćemo li moći sačuvati i te pričuvne položaje. Poticao sam, hrabrio i učio kolegice i kolege upotrebi novih tehnologija jer su nam nove tehnologije zatvorile neka vrata i otvorile nove prozore. Tu vidim svjetlo i vidim izlaz, u skoku kroz prozor.

SVIRAM KOD KUĆE

Natuknica si u Wikipediji! Između ostaloga piše i da si bio članom i nekih glazbenih skupina. U kojoj je fazi sada tvoja glazbena karijera?

– Natuknica u Wikipediji ne znači ništa, svatko može objaviti natuknicu s točnim ili netočnim informacijama o nekome. Istina je, svirao sam udaraljke u više bendova od kojih su najpoznatiji bili Ars nova, poslije Nova, i KabirBedi. U to vrijeme, krajem 90-ih i početkom dvijetisućitih, svirali smo dosta koncerata, pjesme su se vrtjele po radijima i bile pri vrhu top-ljestvica. Nova je bila nominirana za Crnog mačka i Porina i obje nagrade su im za dlaku izmaknule. Doduše, tada ja više nisam svirao s njima. Hoću reći, postali su popularniji kada su me izbacili iz benda. KabirBedi svirao je malo drukčiju, hermetičniju glazbu, dosta smo eksperimentirali i miješali druge medije, ali smo imali svoju vjernu publiku. Nijedan od ta dva benda danas ne postoji, ljudi su se razišli na sve strane, a neki su još uvijek u glazbenim vodama. Ja sviram većinom kod kuće i uveseljavam i teroriziram svoju obitelj i susjede. Sviram i na poslu, u školskom bendu sastavljenom od učenika i nastavnika. Ništa ozbiljno.

Narcisa VEKIĆ