– ? – ? – ? –

Zapisi Igora Rogine, književni Il Codice Di Staffarda

Missa pro defunctis: Requiem aeternam…glazbeno je to djelo koje nema instrumentalnu pratnju, međutim sve što je potrebno daju isključivo ljudski glasovi.

I zato smatram da je ovakva paralela sasvim odgovarajuća, jer u tekstovima Igora Rogine ne mogu razabrati ni violinu, niti gitaru… ni harfu niti harmoniku… niti jedan jedini udaraljkaški instrument. Osim glasa. Jednog – vodećeg i potom više njih, toliko različitih. A ipak usklađenih u konačnici.

Glas koji preuzima ulogu leading vokala, glas je autora. Čitajući Igora (dopuštam si ovo malo intimiziranje iz sasvim razumljivih razloga: osoba koja tako lako i bez zadrške ogoli i ponudi svoju emotivnu intimu – nikada nije stranac, bez obzira na različite pozicije u križaljci vremena i prostora), sasvim jasno čujem sve ono što jedan requiem sadrži, a to je molitva za spas duše.

Requiem je forma koja rijetko ili gotovo nikada nema u svojem sastavu Gloriu i Credo.

Ima li ih proza Igora Rogine?

Nema.

Rogina ne slavi. Rogina ne vjeruje. Rogina čupa iz vlastite nutrine dio po dio okrvavljenih petrificiranih uspomena, slaže ih u nisku i prinosi ih kao svoju osobnu zavjetnu žrtvu bez ikakve namjere trgovanja s Bogom, sudbinom, bilo kime ili bilo čime…

I zato ga je teško čitati. I zato su to najbolji dijelovi knjige.

Ostali glasovi kroz priče u knjizi, glasovi su koji slijede, okružuju, manje ili više nehotično usmjeravaju, ponekad iritiraju intoniranjem visina kojima prirodno ne pripadaju.

I tu se povremeno uočava Igorovo lutanje i kronična boljetica: davanje previše prostora onima koji to ne zaslužuju. Doista nije bitno radi li se o osobama ili zbivanjima. Rogina tako razbija konzistentnost jednog slow motion bivanja i disperzira ga na irelevantno. I to mu pomalo zamjeram, ipak se nadajući kako će u budućim zapisima ostati vjeran istinskom sebi i postići spas duše za neko drugo, sretnije putovanje.

Narcisa Veljković, medijska analitičarka